"Pontonovo srce" je priča o ljubavi i emociji neophodnoj ovom vremenu. Muškarac pomalo asocijalnog ponašanja, grubog i bezobraznog stila ophođenja sa svojim klijentima, zaljubiće se u mladu glumicu u usponu. Priča se u filmu prepliće oko starog automobila, koji glumici ostaje kao uspomena od djeda, a to će upravo zbližiti ovo dvoje mladih ljudi.
Reditelj Senad Šahmanović kaže da je film nastao za kratko vrijeme, i da ne postoji ljepše mjesto za premijeru od Filmskog festivala u Herceg Novom.
“Snimanje smo završili u maju, jako smo brzo radili, dosta vremena proveli u montaži, postprodukciji i sva kreativna zanimanja su imala složen zadatak. Romantičnih komedija nedostaje ne samo u crnogorskom, već i regionalnom filmu, a jako su nam potrebne”, smatra reditelj Senad Šahmanović.
Kaže da mu se dopao koncept I scenario,te da je želio da se oproba u novom žanru.
“Ovo je nešto skroz drugačije I lijepo sam se osjećao radeći taj film, pored svega što nas je pratilo”, istakao je Šahmanović.
Kod Šahmanovića je autentičan njegov jugonostalgični duh I melanholija koju osjećaju ljudi koji nisu živjeli u Jugoslaviji.
“Nekako nam se to nametnulo, ta nostalgija za prošlim vremenima, za tom zemljom, koja nije bila savršena, ali za nas koji se bavimo kulturom, umjetnošću, filmom je značila. Kultura je bila izvozni proizvod te zemlje, a nama su danas puna usta kulture, ali kad treba da se investira, da se proizvodi, onda su to uvijek novi izazovi i problem”, smatra reditelj.
Scenaristu filma Antonia Gabelića publika poznaje po radu na seriji “Bitanga i princeza”.
“Moram priznati da je većina stvari koje sam radio bila univerzalna, trudio sam se da taj humor bude univerzalan, a ono što znam o crnogorskom društvu je kroz medije, predrasude, viceve i ostalo, ali domaća ekipa je prilagodila taj scenario, obojala ga regionalno da vama bude smiješno, i to sam osjetio kroz publiku, na nekim djelovima koji I meni nisu bili najjasniji, što je očito na vašem tržištu prepoznatljivo kao takvo.Kao pisac odajem priznanje lokalcima koji su se potrpudili i oko jezika I izgovora i oko fraza”, kazao je Gabelić.
U filmu igraju Marija Labudović, Marko Janketić, Rade Šerbedžija, Stevan Vuković, Omar Bajramspahić, Mišo Obradović, Jadranka Mamić, Aleksandar Radulović i Dejan Đonović koji kaže da je rad na filmu bio jako zanimljiv, lijep i rasterećen, a uz to, kako ističe, uživali su zbog jako duhovitog scenarija.
“Reditelj je bio raspoložen da ne pravi prepreke glumcima, naprotiv, tako da smo se poigrali sa svim što smo znali i umjeli. Što se tiče bliskosti među likovima, ona se prelila i na setu itako smo se i osjećali i radili .Lijepo smo se zabavljali, bilo nam je divno, i kao i u pozirštu kad radite predstavu, kada imate nešto da istražujete, onda sam gotovo siguran da ne može da omane” , smatra Đonović.
Na press konferenciji su se predstavili i dva selektora, dugometražnog igranog filma Vuk Perović i dokumentarnog Vladimir Perović.
Vuk Perović, selektor dugometražnog igranog filma, kazao je da je bilo važno da prepozna nova imena i nove stvaraoce u regionu, koji donose novi duh , novi pogled uopšte na film. Kako dodaje, kao neko ko je dio cijele priče svih ovih godina, težio je ka tome da osnaži crnogorski film.
“Imamo ove godine sedam ostvarenja , tri su crnogroske produkcije, četiri su koprodukcije. Imamo tri mlada reditelja koji su tu sa svojim drugim filmom, Senad Šahmanović, Ivan Marinović i Nemanja Bečanović. Poslije debitantskih filmova , oni sada imaju priliku da grade svoju karijeru, da o njima govorimo kao autorima, da prepoznajemo njihov filmski jezik, što negdje govori da crnogorska kinematografija ide ka jednoj zrelijoj fazi”, smatra Perović.
Ne možete publici nametati svoj ukus, ali treba ga podijeliti sa onima koji dolaze u bisokopske sale ili ove našeterase, kazao je reditelj Vladimir Perović, selektor dokumentarnog filma.
“Ponuditi eksperimentalne dokumentarce koje razumiju samo autor i njegova majka, ne bi bilo uputno. Dakle, napraviti nešto što je kompomis između razumijevanja, ne najšire publike, već posvećene, jer publika koja dolazi na festival je zaista posvećena. Napraviti kompromis između onoga što može I želi da primi ta publika I mojih nastojanja da toj publici predstavim neke nove trendove, načine, autore, milion nekih novih stvari, jer dokumentarni film se razvija brže nego ijedna oblast ljudske djelatnosti, osim možda digitalne. Poslednjih 30 godina, to je čudesan razvoj”, smatra Perović.
