Šta radite kada vam je teško, kada ne znate šta ćete sa sobom ili kada vam je, jednostavno, dosadno? Ja ću da vam kažem, iako vas ne znam lično. Pa, gledate u svoj mobilni telefon. Probudite se iz lošeg sna – mobilni telefon. Čekate po kišnom danu autobus – mobilni telefon. Fali vam dodir ženske ruke ili čvrsti, muški zagrljaj - ma grabi, odmah, mobilni telefon! Djeca vas gnjave, hoće da znaju da li mogu da dohvate zvijezde kada bi se samo popeli na vrh obližnjeg solitera - uf, ah, jao! - vadi odmah i bez daljnjeg mobilni, nađi neku video igricu, samo da ćute. Prosječni stanovnik naše planete koji je umrežen, na internetu provodi između 3 i 5 sati dnevno sa svojim mobilnim uređajem a da, pri tom, ne zna, niti se ikada zapita šta sve to parče koltan minerala u džepu zna o svom vlasniku. Priznaćete, čin povjerenja u tehnološki izum i sve više fetišistički predmet naših želja ravan obožavanju drevnih idola u džungli. I riječ „obožavanje“ ovdje je sasvim na mjestu jer smo mi vjeru u Boga, zapravo, postepeno, na kvarno, zamijenili predavanjem tehnologiji, čak i kada se kao ne damo.
Ali, kako onda objasniti činjenicu da su baš tu avangardnu ulogu novih tehnologija u promjeni ljudskog ponašanja najbolje shvatile upravo najtvrdokornije, najkonzervativnije i najreakcionarnije društvene snage koje sa tehnološkim progresom, zapravo, nemaju blage veze i obično su protiv njega? Uzmite primjer iz vašeg komšiluka. Duhovnici SPC ne šire samo hrišćansku ljubav od vrata do vrata, oni isto tako pod firmom bogoljublja, prodaju na veliko i maglu doktrinarnog i anahronog srbovanja reklamirajući ga preko Youtubea. Ili uzmimo primjer Donalda Trampa. Zar nije indikativno to što je njegov društveni uticaj naglo splasnuo onoga trenutka kada mu je ukinut Twitter nalog zbog govora mržnje? Ili to da ono što bivšeg predsjednika SAD sada, dok vrijeme ubija igrajući golf na Floridi, najviše zanima je lansiranje sopstvene, brendirane društvene mreže? Upravo ta umreženost je i te kako pogodovala njegovom ranijem pokušaju državnog udara nasilnim upadom u zgradu Kongresa na Kapitol Hilu, 6. januara 2021. I tu treba primijetiti podvojenost i udvajanje u polju percepcije, kao i šizofreniju prizora koji zahvaljujući novim tehnologijama više nije singularna pojava, jedinstven čin u vremenu i akcija jednog trenutka, već nešto što se po sebi stalno cijepa i udvaja, dijeli i množi.
Upad u zgradu Kongresa mogao bi da bude i primjer baš tog cijepanja i udvajanja. Jer iz rakursa određenih kamera mobilnih telefona aktera u zbivanju, ali i gledalaca istog sa strane, koji ovdje lako mijenjaju mjesta i igraju dvojne uloge, da se čitava scena vašingtonskog haosa vidjeti i kao vrsta političkog karnevala. Žive boje i američke zastave. Ruke podignute visoko kao na rok koncertu. Na kraju osmijesi za selfije, sve dok se kao dio tog mobilnog rijalitija, neki civili i policajci, desetkovani branioci zgrade Kongresa u drugom planu, bore za gole živote ili ih gube u realnom vremenu virtuelnog igrokaza. Pri tom, infiltrirana u karneval ekstremno-desničarska mreža ratnih veterana i militantnih neo-nacista u vezi sa bezbjednosnim strukturama bijelog bijesa, funkcioniše ovdje kao udarna pesnica Trampovih pristalica. A čitav puč se kordinira preko Facebooka, putem interneta. Baš kao što je svojedovno Al-Kaida koristila, a možda u nekoj novoj formi i dalje koristi, međunarodna online takmičenja gamera i zaluđenika video igricama da regrutuje, kroz igru, buduće bombaše samoubice.
IDEOLOGIJA SVUDA
Tehnologija, drugim riječima, nije nevina, niti je lišena ideologije. Ona je njen produkt. Iza vašeg mobilnog telefona krije se jedan pogled na svijet, vrsta shvatanja realnosti oko nas i ideja o tome kako se prema njoj odnositi. Zvučni i vizuelni sadržaji koji vam svaki čas prekidaju tok misli i napadnim svjetlucanjem sa ekrana zrače pravo u zjenicu oka, ne samo da vam privlače pažnju po automatizmu snage svoje intruzivnosti, oni vas dezorijentišu, ali i izluđuju na jedan nov, poseban način.
Ali naša nevolja sa medijima nije samo u domenu tehnologije prenošenja informacija, već i u informaciji samoj, zvučnom i vizuelnom sadržaju koji prenesen na daljinu gubi svaku vezu sa realnošću svog porijekla. Sam kontekst ovdje postaje sekundaran i prerasta u neku vrstu informatičkog backgrouda i backdropa, dekorativna, scenska komponenta lišena aure i atmosfere jedinstvenog i unikatnog trenutka društva koje ga je učinilo mogućim. Gore od toga. Ključ nevolje sa informatičkom vrstom znanja počiva, zapravo, u samom fenomenu slike nastale mehaničkom reprodukcijom. Kako Pol Virilio primjećuje u svojoj knjizi „Rat i film I“ „ ...na nišanu objektiva, kada je kamera postala dio opreme ratne avijacije, našli su se isti oni ciljevi na koje je bio uperen i vizir oružja za masovno uništavanje“. Kamera je tako postala ne samo svjedokom nasilja, već i sam njegov instrument, vrsta oružja i čak neki put značajnija od njega – sredstvo posebnog metafizičkog, ali i mehanizovanog zla.
Eto, baš zato hoću da vas provociram. Šta bi se desilo kada biste stavili na stranu vaš pravougani komad koltan minerala koji neprestano premećete po rukama i koji neumorno milujete, uz tupoumni osmijeh, vrhovima prstiju? Kako bi bilo da provedete dan bez svog mobilnog? I noć u sjenkama svijeta bez satelitskog isijavanja? Pustite, molim vas, taj izvor niske radijacije da dreždi pokriven krpom u nekom ćošku. Provociram vas dalje. Šta bi se desilo kada biste se, recimo, latili knjige umjesto telefona, bez obaveze da zbog nje, kao u školi, zagrijevate stolicu? Zamislite šta bi bilo sa ovim svijetom kada biste vi ponovo počeli da čitate i iznova vidjeli stvarnost između redova teksta ne bukvalistički kao na internetu već metaforično kao u životu. Kakva bi čuda nastala i bila moguća kada biste iznova otkrili pravi značaj riječi, njihovu moć i skrivenu ljepotu, kada biste kroz riječi zaboravili na novogovor emotikona sa društvenih mreža i kada biste krenuli i krenuli hrabro, mic po mic, da govorite ne ono što vam se čini i priviđa, već i ono što jeste.
Upravo je to najznakovitiji čin ekstremističkog otpora, ekstremizam sam, nepatvoren i nerazvodnjen, bez uvijanja, u distopijskom kult filmu Francoa Trifoa „Fahrenheit 451“ po istoimenom romanu Reja Bredberija. Završna scena toga filma je čudesno upečatljiva i jednom viđena ostaje sa vama. Na obali neke rijeke u futurističkoj divljini, grupa odmetnika od zakona koji sprovodi banda vatrogasaca u stilizovanim gestapo uniformama budućnosti, šeta gore-dolje pored vode u nekoj vrsti transa. Kada im se kamera približi mi shvatamo da oni, zapravo, idu u parovima. Jedan sluša i i pamti od riječi do riječi ono što onaj drugi diktira naglas iz memorije. Značaj ovoga čina prenošenja teksta snagom glasa, od uha do uha, sa koljena na koljeno, postaje tim veći kada se uzme u obzir da svijet vatrogasaca od koga su se ovi ljubitelji pisane riječi odmetnuli sistematski briše svaki trag literature i time kulture sjećanja spaljujući knjige u stalnoj i ritualnoj inscenaciji Kristalne noći putem bacača plamena. Ekstremizam je ovdje u sjećanju i spremnosti da se pamti. A teroristi su ljudi knjige i više od toga, svako od njih je jedno remek-djelo literature. Na obali pored rijeke, tako, susrećemo čovjeka koji je Servantesov Don Kihot i zna ga napamet, Šekspirov „Romeo i Julija“ je neko drugi. A tu je negdje i čovjek Biblija i čovjek „Manifest komunističke partije“. Svijet knjiga je svijet samog života, a ljudi ostavljeni bez teksta ostaju i bez moći govora, onomatopejična horda koja urla, zapomaže, viče i zavija, nešto što ste i sami vidjeli na litijama u Crnoj Gori od onih ljudi sa tri prsta raspamećenog svetosavlja, ali i od onih nevidljivih otmičara jezika koji su na zidu džamije poslije nedavnih lokalnih izbora u Nikšiću ostavili iza sebe trag u obliku grafita: „Nikšić biće Srebrenica“.
