Piše: Dubravka Jovanović
Odlazi godina koju je pojeo Covid.
Ide ća godina u kojoj državom vlada crkva.
Godina ukradenog neba.
Godina na čijem kraju je besana noć osvanula sa crnim florom na reveru.
I bi noć. I bi podgorička skupština na kraju 2020 godine. Poslije 100 godina isti usud natrag okrenute ure za vijek jedan. Noć dakle, najeftinijeg vijeka.
Pratimo godinu u kojoj je na koljenima ispraćen crkveni poglavar.
U kojoj je aplauz djelima, zamijenjen zvižducima i ćeranjem.
Godina u kojoj su đaci iz škole na molebane pozivani.
Godina raspeta na krst i na jednu ožicu za „spasitelje“ časti i poštenja.
Vrijeme zaklinjanja u pravdu i u zakon do prvoga kantuna iza kojeg na rukovodeće mjesto čeka tatina ćer, manim sin, tetkin ljubimac, babino unuče.
Zadnji su dani godine u kojoj je let iznad kukavičjeg gnijezda srcoliki trag ostavio. Trag iznad neba koje niđe nije tako plavo, da kukavičje gnijezdo sruše laste s novim proljećem i ograde novo.
Godina crnih mantija i crne pameti.
Tri prsta i trobojki, turbo folka sa fapova i traktora.
Godina u kojoj su silom na sramotu savijali kičmu „siromašice naše slovenske“. Okićena četničkim simbolima, crkvenim pjesmama u terci sa urlicima, sirenama, zvonima, uvredama.
Godina u kojoj smo i Đeda Mraza prekrstili u Božić Batu.
Na kraju godine u kojoj i kad nebo nije plavo, crveni se rijeka zastava crnogorskih i buktinja srca crnogorske mladosti.
Crvene se odijela Đeda Mrazova prepunih paketića ljubavi za svoju državu i njenu čast.
Prosvijetlit će iznad Gore Crne!
Doći će ona Preverova Mlada vremena kada su:
„Rijeke bile bistre
More čisto
hleb je bio dobar
godišnja doba padala kad im je doba
ratovi zaboravljeni, a ljudi su se voljeli“.
Sretna nam Nova godina za noć skuplju svakog vijeka od obraza i čovjeka!
