Toliko toga simboličkog danas staje u Srbiju, nacionalistički nastrojen dio Crne Gore i većinsku Republiku Srpsku, da je to zastrašujuće. Mučki se diviti čovjeku koji je vijek proveo u opskurnom nacionalizmu izvlačeći ono najgore iz sebe, i to impelentirajući u svoj naord, baš je strašno.
Sve mi znamo
Znamo li ili se pravimo da ne znamo kako je ovaj, koji će se predstaviti vragu ili gospodu, ili samo crnoj ateističkoj zemljici, devedesetih blagosljao Arkana sve sa ”Tigrovima”, prije njihovih krvavih prirova? Znamo li ili se pravimo da ne znamo kako je Risto Bošnjake, muslimane nazivao ”lažnovjernim”? Znamo li ili se pravimo da ne znamo kako je pravdao srebernički genocid? Znamo li ili se pravimo da ne znamo kako je nudio utočište ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, proglašavajući njegovu majku za sveticu? Znamo li ili se pravimo da ne znamo, kako je proklinjao ubijenog premijera Đinđića? I tada, znamo li ili se pravimo da ne znamo, nije bilo “o mrtvima sve najbolje”!?
Ili baš zato što sve ovo znamo, a ne bismo da otkrivamo šta je u glavama našim, poput nojeva u malograđanskoj omerti- zavjere šutnje, skriveni iza kartonskog zida floskule “o mrtvima sve najbolje“, krijemo svoj kukavičluk.
Kad normalnost postane hrabrost
Pa nam nije neki problem što roditelji u srednjovjekovnom zanosu, isti oni što Noć vještica zovu paganštinom i što se plaše dubljenja bundeva u “dobrim porodičnim manirima“, sa djecom cjelivaju možebitno zaražen leš, pretvarajući se u bioteroriste. To nam nije problem!
Jer, dići glas na zaostalo srednjovjekovlje, postalo je najedared junaštvo. Ustati i reći, aman uzaman ljudi, šta to radite, saberite se, da li ste normalni – postala je heroika.
A ta svjetina, sa druge strane, liže kašike, ljubi COVID tijelo, ta svjetina vlada realnim svijetom i hara virtuelnim prostranstvima. To je ta svjetina na koju nas naši roditelji nisu smjeli, htjeli ili nisu znali upozoriti, pa se sad više tom srednjovjekovlju niti ne čudimo, nego su nam “hrabri“, oni između nas koji javno puste glas – DOKLE VIŠE!?
Zagrobno djelovanje Amfilohija Radovića
A, Risto Radović, može djelovati i zagrobno i to na dva načina: Strahom kako je i do sada navikao, jer najbolji vladika je poput pop zvijezde, mrtav vladika je najkorisniji, pa će tako moći proprane biografije, krenuti putem svoga uzora, hitleroljupca Nikolaja Velimirovića, u (kvazi)svece. To prvo. A drugo, vladika će sa odra zaraziti svoju pastvu, koja u Podgorici zilotski kleči, dok se srBski gospari od Krivokapića, preko Dodika, do Vučića (baš tim redom) nadgrobno selfiraju, ne bi li postigli još koji poen u svoje nacionalisitčke pastve.
I poslije Riste – Risto, kliče u sebi i polujavno svjetina, a ni Risto, leden i beo, nema ništa protiv. Što se njega tiče, ni smrt mu neće teško pasti, kad je u pitanju vladanje ovakvom srednjovjekovnom parohijom. Dapače.
Lakše će mrtav upravljati narodom “koji ne vjeruje u koronu“, dok pada poput muha. Lakše će iz groba upravljati litijašenjima, nekim budućim u kojim će Crna Gora od sekularne građanske države, u to sumnje nema, postati (još jedna) pravoslavna zilotska talibanija.
I onda nastaje šutnja, koja se i očekuje. Od mentalno, intelektualno i akademski spaljene Banjaluke, preko polupokorene Podgorice, do zastrašenog Beograda, koji ne zna šta bi sam sa sobom i koji bi odavno zaspao u katatoničnoj bezmudosti da ga silom političkih prilika ne pohodi u Skupštini Šaip Kamberi, jedini istinski opozicionar Srbije. Albanac iz Bujanovca i glas razuma u orkestriranom megapartiju ludila. Šutnja reže i razara.
Audicija za novog Rista
I nakon Amfilohija, ostaje Risto. Djelovanje mu je produženo, a jedina u problemu, osim zdrave pameti, biće Crkva. Jer valja im naći nad Ristom Rista, a to je najzajebanija rabota sa kojom će se ova NGO susresti u zadnjih 800 godina.
Sa jedne strane, teško je naći takav kalibar jednog notornog nacionaliste u mantiji sa takvom političkom glađu za moći i sa druge strane, teško je nekog novog Đedu vol.2 osposobiti u takom kratkom vremenu da djeluje i srBski nacionalisitčki i anticrnogorski odjedared.
Pa je najlogičnije ekspres kanonizovanje Amfilohijevo, a na vladičanski tron možebitno će biti postavljen neko ko će obavljati isključivo crkveni PR-ing i kroz koga će govoriti i progovarati arhitekte novog vrlog Srpskog sveta.
Biljana Srbljanović, jedna od rijetkih u Srbiji koja je progovrila, kaže:
“Ljudi, celivajući ovu mrtvačku vitrinu, jedan za drugim, u stotinama, ponovo stavljaju život običnog čoveka niže od života crkvenog velikaša, bogoslova etničke netrpeljivosti, zaštitnika ubica i krvoloka, propovednika mržnje i smrti za sve koji su drugačiji.“
I pametno zbori. Jer Amfilohijeva smrt, najmanje se tiče Amfilohija – ovo i filozofski i sociološki stoji kao neoboriva datost, ali smrt njegova i sahrana njegova i sav totemizam oko njega, najbolje, na žalost, pripovijedaju o stanju srpskog naroda na početku treće decenije 21. vijeka.
Pitanje za sve nas: Da li nam je trebala korona, da li nam je trebala smrt jednog nacionaliste mantijaša pa da vidimo u kakvom smo živom blatu srednjovjekovlja? Ponekom da!
I ta istina je strašnija, ta situiranost svih nas u taj čemer je groznije od bilo kakvog Riste i prateće korone. Ristu će istorija istranžirati, nauka će pobijediti virus, ali ovaj narod i ova kolektivna (ne)svijest – e, to je mentalni neprebol.
13
