Ne zna se tačno kada su nastale gladijatorske igre. Njihovo porijeklo većina istoričara traži u običajima starih Etruraca koji bi žrtvovali ljude bogovima na taj način što bi zarobljenike natjerali da se do smrti bore jedni protiv drugih. Rimljani, praktični kakvi su bili, odmah su uvidjeli značaj gladijatorskih igara. Doduše, malo su ih modifikovali.
Tako su gladijatorske igre postale zabava za bogate, ali još važnije za sirotinju. Hiljade gladnih i obespravljenih bi klicale i navijale. Ali konačnu odluku je naravno donosio imperator koji bi potezom palca nagore ili nadolje odlučivao o životu i smrti.
Gladijatorske igre su bile značajne iz više razloga i realno su predstavljale preteču populizma. Na njima bi se sirotinji poslala poruka da su i oni dio društva i da svemoćni rimski imperator i o njima misli. Zauzvrat bi se sirotinja radovala karnevalu krvi. Taj karneval krvi je bio jedna od rijetkih stvari koja bi davala smisao njihovim jadnim i tužnim životima.
Gladijatorske igre su počele da gube na značaju u 3. vijeku nove ere, a konačno ih je ukinuo rimski car Konstantin (prvi rimski car koji je prihvatio hrišćanstvo) da gladijatorske igre nisu u skladu sa hrišćanskom etikom.
Ali zabava za sirotinju je uvijek morala da se nađe, jer je gladna i dokona sirotinja vazda opasnost za društveni poredak. Tako se ovaj spektakl nastavio kroz organizovanje javnih pogubljenja i spaljivanja kroz cijeli srednji vijek. A stradali bi svi oni koji bi bili prijetnja poretku, krivi ili nedužni svejedno, moralo se uvijek prinijeti žrtveno jagnje.
Evolucija se nastavila i stigla do portala i društvenih mreža.
Na njima mase žedne pravde, a bogami neki i žedni krvi, istresaju svoje frustracije sistemom.
Mnogi od njih skriveni iza lažnih imena prizivaju Božiju i ljudsku pravdu, povratak smrtne kazne, prijeke sudove, trijumfuju sa karmom i sudbinom.
Nedavno je Crnu Goru potresla sigurno najveća afera od sticanja nezavisnosti. Uhapšena je bivša predsjednica Vrhovnog suda pod sumnjom da je član kriminalne organizacije. Da se razumijemo, samo po sebi zvuči strašno. To znači ne samo da je bivša predsjednica osumnjičena za teška krivična djela, već i da je cijela jedna grana Sistema (pravosuđe) kompletna kompromitovana, pa iz svega slijedi jedno logično pitanje: ko to može da tuži i da sudi Vesni Medenici u ovoj državi kada je posljednju riječ o imenovanju tih istih što treba da je tuže i da joj sude dala upravo Vesna Medenica?
Ali, za ovu priču konkretno mene zanima jedan drugi fenomen. Odjednom se u Crnoj Gori probudi građanin. Hrabar na društvenim mrežama da kaže ,,vješajte je“, ,,spalite je“, ,,na ćelavo je ošišajte“.
Meni se po glavi vrzma od tada jedno pitanje. Gdje je bio i šta je radio naš građanin ugledni svih ovih godina dok je Vesna Medenica vedrila i oblačila pravosuđem u Crnoj Gori? Protestovao, slao pisma stranim ambasadama. Ne, ne, građanin naš ugledni je uglavnom ćutao.
Ali da je samo ćutao ni po' jada. Mnogi od tih građana su gledali kako da ,,uhvate vezu“ kod iste te predsjednice suda kako bi: zaposlili djecu, supružnika, pritegao sudija da donese odluku po njihovoj volji (treba li reći često nezakonitu i da je uvijek taj građanin ugledni znao da je nezakonita).
Pa šta nam ovo sve zbori o nama?
To nam lijepo kaže da smo mi društvo bez građanina, u kojem se svaka borba koja izlazi iz okvira ličnog interesa drži za budalaštinu. Pa zaboga, zbog toga je ovdje sve i lažno. Lažni su vjernici, lažni su svi ideali. Uostalom, junačke legende su i žive u društvima u kojima ne postoji stvarni život.
A na kraju laž rodi frustraciju koja negdje mora da otčepi. E tu se jasno vidi terapeutska uloga koju imaju Fejsbuk, Tviter, komentari na portalima. Tu se lako najebemo i majke i oca onome koga krivimo za sve naše promašaje. Za one najmanje hrabre tu su, naravno, lažni profili.
Na kraju, moramo biti svjesni jednog. Građani Crne Gore takođe snose dio krivice za stanje u kojem se danas nalazi naše društvo.
Snose ga u onom dijelu u kojem smo kukavice i licemjeri.
A to je nažalost ogromna većina građana Crne Gore.
I pitanje koje se nameće nije zaslužuju li kukavice pravdu i sreću, već da li zajednica u kojoj dominiraju oni koji nemaju zrna građanske hrabrosti ikada mogu napraviti sistem u kojem će se pravda i sreća podrazumijevati?
Odgovor je naravno potpuno odričan.
