Ljudi koji su sve gradili, (navodno još uvijek grade), na slavnoj borbi i dobijenim bitkama, slobodnim teritorijama i vrijednostima izrastaju kao u pjesmi u ,,lutke od krvi bez trunke ideja“. Dok ,,iza prozora nemirnog sna osjećam njihove sjene, gledam kako kroz zidove plešu“, ti naši ponosni (da ih ne nazovem po pjesmi) sinovi, veliki i postojani kao vjetrenjače, upravo one Don Kihotove, vjetrenjače koje je gledao kao dostojne protivnike jednog sanjara i viteza, a ne kao predmete bez života i duše i simbole uzaludnosti. Vjetrenjače, kako reče Sančo Pansa, može prenepregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi!
Al se vječiti sanjar, Don Kihot, neće složiti, za njega su ratne stvari više nego druge, podložne neprestanim promjenama, štaviše, kako Don Kihot i sam kaže ,,kako ja mislim a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjaču samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj“, što je upravo i najbolje oslikalo njegovu misiju i ,,poraz“.
Taj Freston je očito neprijatelj svih nas, dođe nam kao savršeno objašnjenje i dobar izgovor za sve izgubljene a i nemoguće borbe. Posmatrajući crnogrsku svakodnevicu, polazimo od toga da smo mi apsolutno ispravni u svakom trenutku, zato nam odlično pristaje Don Kihotov Freston. Npr. ništa nijesam pogriješio, krivite Frestona, on mi je podmetnuo! Ja sam najbolji, najpametniji, najsposobniji, najljepši od svih, ako mi ne vjerujete sklonite Frestona pa ćete se i sami u to uvjeriti. Ovu bitku sam JA dobio, samo me je Freston zeznuo. Tako su svi naši neuspjesi, uzaludni pokušaji, osujećeni od strane ovog ili onog Frestona (koji nas mrzi), kao da je grijeh snositi odgovornost i krivicu za sopstveni poraz. Mnogo je lakše kriviti neko mitsko, svemoguće biće, nego li početi ispočetka, sagledati greške, učiniti sebe boljim, spremnijim, jačim (kao uostalom i sam Don Kihot).
Ne ne, drugovi i drugarice, mi smo najbolji, najljepši, najtalentovaniji, nepogrješivi, mi jedini znamo kako i kuda, nego nas taj prokleti Freston konstantno sapliće, ne da nam, ne pušta, i kad ga nema u blizini on je tu, osjećamo ga, posmatra nas, i sve smišlja, samo se time bavi kako da nas sabotira, tu je, evo ga i kriv je za sve!
Sjećam se jednog razgovora i duhovite, a veoma precizne i slikovite dosjetke moje prijateljice, kaže ona: ko su ti dušmani, zna li ko? Niko ih nije vidio a svi znaju da postoje i svi ih imaju? Biće da su nastali po principu cogito ergo sum - mislim, dakle, postojim. Dakle mislim da ih imam, oni mora da postoje, samo da bi mene sabotirali. I dok god vodimo bitku sa vjetrenjačama, ili smo i sami vjetrenjače, sve naše bitke su izgubljene.
Nema tog Frestona koji može uticati na umišljenost, sujetu, ograničenost savremenog crnogorskog čovjeka. Dok dobar dio ove zemlje vodi svakodnevnu borbu ustajanja iz kreveta, kao u danu Mrmota, trošeći snagu da se uspravi i pregura dan, pa sjutra opet isto, lutke od krvi bez trunke ideje glume divove, kojima eto samo taj Freston smeta da uspiju i konačno pobijede, no ta pobjeda vazda je grka i slaba jer vjetrenjače može porevazići samo onaj ko ima iste takve u glavi. I kad god razmišljam o Don Kihotu u Sanču Pansi, zamišljam ih danas sve prisutne, stvarne i žive, vidim ih izmorene kao u bioskopu na glavnom gradskom trgu posmatraju prizore naše svakodnevice, sablasti, ljude bez kičme, istrošene vjetrenjače, koje umjesto vjetra i snova i pokreće još samo mržnja, ka nekom Kihotu ili Frestonu, svejedno je jer su njihove bitke porazi. Kao i u liku Don Kihota, u svima nama ima još makar malo ludosti koja nas pokreće da bismo preživjeli, daje nam snagu i volju kao i njemu da budemo ludo hrabri i nepobjedivi. Ljudski život uopšte nije ništa drugo do izvjesna igra ludosti (Pohvala ludosti - Erazmo Roterdamski), a u svijetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost (Filozofija palanke - Radomir Konstantinović). Zato se igrajmo ludosti jer naše borbe tek dolaze.
