Živimo u 21. vijeku. I u prošlom, a i vjekovima iza njega, protesti su društvena kategorija koja je nekad uspješno, a nekad sa manje uspjeha, ipak dovodila do promjena. Nekad su protesti prerastali u oružanu pobunu, revoluciju, čak i anarhiju. Kad je riječ o oružanoj pobuni ili revoluciji, nadam se da su ta vremena iza nas.
Svjedok sam mnogih protesta (izvorno su nastali kao "mitinzi") u kojima sam i sam učestvovao, težeći da njihove poruke dopru do mozga i onih koji ne učestvuju u tim ne baš uvijek civilizovanim i argumentima pospješenim okupljanjima... Vidim, poslije trideset i kusur godina, da oni koje sam podržavao i učestvovao na njima, nijesu bili baš plodotvorni.
Ali, šta je tih trideset godina u odnosu na više od dvjesta godina od onih, koji su inicirali uspostavljanje građanskih društava u Evropi? Svjedok sam, takođe (ali ne i učesnik niti pobornik) protesta koji su se u Crnoj Gori odvijali u anticivilizacijskom miljeu. Na šatore i krmad neću se posebno osvrtati.
Dakle, Crna Crna Gora svako malo u posljednih 100 godina ima proteste.
Neki su, poput Božićnog ustanka prerasli u oružani otpor nepravdi nanijetoj Crnoj Gori, zbog zatiranja njene nezavisnosti i gubitka i nacionalnog i državnog identiteta.
76Belvederske demonstracije 1936. označile su novu dimenziju protesta i prema toj i nekim drugim teškim nepravdama nanijetim Crnoj Gori u vremenu dok je u Kraljevini SHS a potom Kraljevini Jugoslaviji dinastije Karađorđevića bila puka Oblast, a potom Banovina.
Trinaestojulski ustanak bio je oružani bunt ne samo protiv fašizma i nacizma koji je na tle tadašnje Crne Gore stupio nakon Aprilskog rata 1941. već i protiv već ranije upostavljenog hegemonističkog (a kakva je razlika između njega i fašizma) modela vladanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Dugo godina potom, pred sam raspad SFRJ u Crnoj Gori su 1988. i 1989. počeli da se - u skladu sa već tada očiglednom velikodržavnom politikom Srbije kao članice Federacije - i u organizaciji njenih političkih, bezbjednosnih i "akademskih" struktura, odvijaju protesti na koje nikakvog uticaja nije imala tadašnja crnogorska vlast, iako je znala da će dovesti do njene smjene i ulaska Republike na čijem je bila čelu u jedno - ni do dan danas - raspleteno političko, a samim tim i ekonomsko, bezbjednosno i u krajnjem - po sve stanovnike ne samo Crne Gore već i okruženja - "vrzino kolo" iz kog se izgleda ne može izaći. A i ako se izađe - to će biti sa teškim mentalnim posljedicama po sve koji su se svih ovih decenija našli u njemu, a čije potomstvo plaća ceh ulasku predaka u to kolo...
Tokom protekle gotovo tri i po decenije od tada do danas mi svjedočimo raznoraznim formama protesta u Crnoj Gori, od kojih su neki imali obilježja nasilja ili trebalo da se pretvore u još gore stvari.
Meni pamćenje nije kratko, pa se još sjećam rušilačkih demonstracija, tokom kojih je Momir Bulatović izgubivši na predsjedničkim izborima rekao da "vlast predaje narodu".
Ok. Bilo je protesta i nakon toga, pokušaja nasilne smjene vlasti sa razapinjanjem šatora, nereda u Skupštini, obračuna pojedinaca sa policijom itd. Ono, kažem OK, mada mislim da nije OK, bez obzira što smo društvo u vječitoj tranziciji...
I, sad, poslije Bogetića, Belvedera i niza drugih - individualnih ili grupnih - protesta, imamo one koji se odvijaju u posljednjih nekoliko sedmica pod sloganom "Ima nas".
Poslije svega (a mogao bih ispisati stranice i stranice i pitanja i odgovora na njih), postavljam samo jedno pitanje:
Imam li ja kao najobičniji građanin Crne Gore pravo da nezavisno od motiva koji su trenutno aktuelni (a kod nas se "trenutno" replicira u vječito): promjena zakona o Predsjedniku, Otvoreni Balkan, evidentna blokada puta Crne Gore u EU, ekonomski sunovrat zemlje, urušavanje - kroz njihovu dirigovanu nefunkcionalnost - institucija sistema, ulazak Crkve (bilo koje) na velika vrata u politička dešavanja građanske države, ugrožavanje spoljnopolitičkog kursa Crne Gore... Uh, toliko je tih nepočinstava... Dakle, imam li ja pravo da izrazim na bilo koji način, a posebno grupno sa istomišljenicima, protest zbog nečeg što smatram ugrožavanjem moje sopstvenosti?
Pritom, radim to na način i sredstvima koja koriste svi civilizovani ograđani u - evo, recimo EU? Dakle, nenasilno, i sa jasnom argumentacijom.
Neko će postaviti pitanje: Koji su "stvarni" razlozi (ovo pod navodnicima je za pobornike teorije zavjere) tih protesta? Kakav je efekat toga? Konačno, mnogi će pitati: Ko stoji iza toga?
Pa, evo, stojim ja! A znate zašto? Zato što me baš briga da li su Eskobar, Oana Kristina Popa, Karen Medoks ili Ringe-Ringe Rajke i ostali, održali "predavanje" onima koji rade za njihove - bukvalno i bukvalno lične interese poput onih koje u EU ostvaruje kao Putinov činovnik Varhelji, ili - zarad interesa drugih država - Eva Kaili...
OK. Nijesu ni u EU ni u Crnoj Gori, a ni u drugim državama van EU oni jedini koji to rade ne za interes onih koje predstavljaju već za ličnu korist. I je'l treba sad da samo slegnemo ramenima?
E, pa ne!
Ne samo moj, već interes ogromnog broja građana Crne Gori koji se iz raznoraznih razloga ne pojavljuju na tim protestima je utemeljen - ne na korupciji već na svijesti - da imamo i pravo i obavezu da se bunimo i argumentovano djelujemo ne samo kao osobe kojima je svakako stalo do sopstvenosti (jer je to direktno skopčano sa samopoštovanjem) već posebno zbog naše đece i đece njihove đece - kako ne bi i dalje gazila kroz kaljugu Balkana.
Može na tom protestu 20. decembra da bude samo 500 osoba. Nema veze. Ali, ima veze motiv zbog koga protestuju. A malo li je motiva?
Eto, zato i "Ima nas"!
(Autor je predsjednik Upravnog odbora Forum slobodnih građana "Luča")
