Uvrijeme kad sam bila studentica u modi je bila knjiga Eriha Froma Imati ili biti. Njen autor koji se kolebao između filozofskog i sociološkog diskursa kao između žene i ljubavnice, izdajući ih obje: ljupkim stilom nije mogao nadomjestiti manjak izvorne misli. Ja bih podlakćena ispijala iz velikih i plastičnih čaša kavu dok bih morala nevoljko slušati svoje kolege kako žestoko raspravljaju o nonsensima ove knjige, u radnoj sobi B-218, na mome famoznome Filozofskome fakultetu. Poslije bih, nakon što sam izučila oblike nepravilnih staroslavenskih deklinacija MATER6 i DRŠTER6 odlazila na Rebro novim Millecentom, koji je mojim kolegama palio nerv zavisti. Moj me otac čekao na drvenom dvosjedu i začuđen kako sam to brzo došla a tek je prošlo desetak minuta otkako se obukao: Što si zaboga, tako usplahirena? A ja bih umjesto odgovora odlagala na stol ukrašen plastičnim stoljnjakom koji imitira čipku svoju torbu od smeđe kože, iz koje su virile METAFIZIKA ili DRŽAVA, GOZBA ili FEDON, STARI PISCI HRVATSKI ili EKSPERIMENTALNA PSIHOLOGIJA. Onda bismo još sačekali da sestra Aneta donese nalaze kreatinina ili bilirubina, s uputama za dopušteni jelovnik, i moj bi me tata uzeo ispod ruke. Pošli bismo niz Lašćinsku kući, prema S. Ponekad bih tatu zatekla na katu dalje, u njegovom desnom hodniku gdje je pisalo: HEMODIJALIZA, ULAZ NIJE DOPUŠTEN. Oblačio bi se u garderobi, maloj prostoriji u kojoj si se jedva mogao okrenuti, i gdje su se osjećali i miješali mirisi odjeće drugih pacijenata, kemikalija kojima su se brisali podovi, s mirisima kolica s večerom za pacijente i dežurno osoblje, mirisi različiti i čudesni, bolni i dragi...
Pomagala bih tati da se obuče, jer zapinjao mu je rukav košulje koje bismo mu u DTR-u kupovale mama i ja, plavičaste i prugaste, ili bi mu se zavukao pojas ogrtača. Iz velike predavaonice na dnu hodnika s predavanja bi izlazili studenti, nesređeni i puni dojmova o novim nefrološkim znanjima. Vani bi se već dobrano nasukao sumrak i u obližnjoj kapelici za časne izbijala bi večernja. I mi bismo se ubrzo spuštali SREBRNJAKOM, pa onda kroz grad, auto-putom u naš mali dom, u naš ljupki gradić, u našu srećicu trojnu. Mama bi nas dočekala s knedlama u juhi i grlu. Kad bismo večeru završili kuhanim kestenjem, u našoj trošnoj idili ostajalo je mjesta za dnevnik i tekuća pitanja. TV dnevnik gledali su njih dvoje, a ja bih vodila ovakav u stotinu bilježnica. Tata bi ispričao neku pojedinost koju bi pročitao u memoarima o Njegovoj visosti bijeloj uniformi: da je jeo barem dva puta tjedno žgance, ili se opuštao brušenjem metala. Dobro da nije stakla, prijekorno bi nas pogledavala mama, jer bila je zamorena nastavama u večernjoj i dnevnoj školi, petorima predmetima koje je predavala, najdražom joj Ekonomijom socijalizma, i pletenim dolčevitama koje je imala dovršiti nama do Dana republike. Sad su takve iste bordo u modi, s pletenicama. Uz to, čitala je knjigu 10 DANA KOJI SU POTRESLI SVIJET, ja je podbadam naravno svojim naslovima, kasnije im nabavljam onih SEDAM HILJADA DANA, oni neće da čuju, oboje su ortodoksni. O, kako tada nisam razumijevala mistiku brojeva, kako sam tek bila ohola nadobudna studentica filozofije. Mi smo prošli mnoge tisućice noći bivajući jednako sami u svojim knjigama, danas nakon novih ratova vidim to ovim uplakanim očima.
Otac je vjerovao u revolucije iako je svakodnevno bio izložen muci, dugih sedamnaest godina na dijalizi. Ustajao je u svaki dan ne znajući kako će završiti. Izložen potonjemu, neprekidno na prekretnici, na raskršću, najbolje godine proveo je razapet na dijalizi. Njemu je imati značilo samo biti, opstajati. A htjeti, značilo je samo imperativ života zadanog i obilježenog bolešću.
Uz jedno metafizičko htijenje: da bude sahranjen u crnogorskoj postojbini.
Ispunjen, bio mu je to posljednji zagrljaj domovine.
I da zaključim dvostruki rat koji vodim, onaj intimni i ovaj vanjski, napominjem simbolički o distinkciji među pomoćnim glagolima. Slavenski jezici imaju kao pomoćne glagole HTJETI i BITI, a oni drugi evropski, IMATI i BITI. Ponekad mi se čini da je sva razlika između Istoka i Zapada sadržana u ovoj maloj jezičnoj filozofiji. Naravno, evropskog istoka i zapada.
Zapad JEST kroz ono što IMA, bivajući kroz glavnicu, imanje, kapital. Istok JEST kroz ono što HOĆE, a sve da se postavi na glavu, kako reče jedan Zapadnjak, nema. Možda bi me netko dekapitirao za ove misli, trebalo je puno SAVE iscijediti u CRNO MORE da još jednom, nepovijesni narodi dobiju svoju pomoćnu glagolsku pamet. Da i ja, pripadajući ovim jezicima koji dolaze iz budućnosti, kažem: DATI, više je nego UZETI, čak i onda kad dijalektička igra sa HTJETI radi o glavi, radi o BITI.
Sav društveni život u suštini je praktički. Sve misterije koje teoriju navode na misticizam, nalaze svoje racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u shvaćanju te prakse.
Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli, tj. klasa koja je vladajuća materijalna sila društva, istovremeno je njegova vladajuća duhovna sila… sila epohe. K.Marx, Njemačka ideologija.
Djelovati, pita se sad filozofska ruka nakon lektire Marxa, ima li to ikakva smisla? Djelovati ŠTO? Djelovati ČEMU? Djelovati GDJE? Kao u onome vicu o filozofu koji bi ljubio, ali ZAŠTO? Ali govoriti je i djelovati, makar to i bilo svojevrsno prosipanje geste. Imamo li kome govoriti, tko će nas čuti u nezbiljskome?Svakočasno se nalazimo na raskrsnici, na prekretnici. Idemo li zaista ka boljemu, izabiremo li ispravno? Nijesmo li došli do svoga dna pa nam ne preostaje nego isplivati iz ovog društvenog kala u kojem zaglavljeni plutamo?
Izgubili smo domovinu, jer nemamo jezika. Izgubili smo glave jer nemamo dostojne filozofije. Izgubili smo razum, jer smo mislili da smo ga dobili u dvjestogodišnjoj bajci Iluminizma.
Filozofi postaju romanopisci, gutači vatre apostoli, a istinski pjesnici lude samoubojice koje raznosi vlastita moć pjevanja. Gluhoća bitka - jer buka je postala nečuvena, nenadmašna, arogantna i gotovo bezimena - rukopis čini drhturavim, labirintskim, logorskim. Kamo ili kojim putem ispostaviti račune, ostaje, kako se to običava reći: otvoreno.
Ta je igra jednostavna spram one pismenosti koja nas čeka: uspostaviti ne novo, jer ono je zakazalo na svim prostorima i na svim mjestima, već unutar zadanoga riješiti enigmu postojanja, to će biti pitanje. Ne, takvo mišljenje nas ne čeka, koliko god ono bilo zavodljivo. Nas možda čeka neka postupna i potpuna sabranost u kojoj će zakon ako ga i bude biti onaj jezični. Zakon da istinskoga propisa bivstvovanja nema, ni unutar crkve ni unutar države ni unutar njihovih farizejskih građanskih konvencija. Kaos mišljenja biti će možda jedini oblik ćutilnosti sutra. On će dijalektičkom igrom dopustiti da poezija poručuje više nego i sluti, a filozofska se strogoća stavlja van zakona, van same sebe. Značit će ispišimo se, odbacimo taštine, utječimo se onome što nas nadmašuje.
Ne zaboravimo da djelo samo govori jezikom one duboke, tiha-patnja-tišine. Budemo li šutjeli povazdan, naše će noći, naši snovi i naše pjesme, iznijeti na vidjelo svu golotinju, sav stid, sav naš jad.
Koliko smo puta dosad bili na prekretnici? Hoće li se iz nje ispiliti jedna nova revolucija ili samo nova dioba vlasti? Koliko naša društva zaslužuju prekretnicu koja radikalno, temeljno mijenja odnos snaga u društvu? Koliki je opseg naše historijske epohe? I tko su njeni mislioci? Bojim se da osim informatičara i informatike koji umrtvljuju misaoni sustav našeg vremena, ne vlada ništa. Odnosno, da njihovo odsustvo misli vlada našim ahistorijskim bitkom.
Nezaštićeni od svojih snova, koliko i od svoga mišljenja i pisanja, ostajemo razotkriveni za ove beštije kojima pišemo, za koje djelujemo. Dotle valja napomenuti da riječ klopka i zamka nijesu sinonimi. U prvu se hvataju uspomene, u drugu štetočine. A neke tako hrabro, bez ustezanja, proždiru papir i ovlaš skicirane ideje. Za neku novu prekretnicu ili povijesnu ropotarnicu?
