Naše doba jeste zapravo doba kritike kojoj se sve mora podrediti. (Kant)
Političko aktuelizovanje velikodržavnih ideja s kraja devetnaestog vijeka je u Crnu Goru i region vratilo nacionalizme, ksenofobiju, vjerske ekstremizme i ratnohuškačke retorike. Bili smo u zabludi da su atavističke strasti nacionalizma i ideje krvi i tla, što su proizvele zlo u SFR Jugoslaviji, pacifikovane i stavljene pod kontrolu prije dvadesetak godina.
One danas gospodare našim prostorom.
RIJETKI GLASOVI RAZUMA
Na našu sreću, iako se radi o dominantnim diskursima, ovaj zabrinjavajući trend ipak nije uniforman. Lako je uočiti glasove razuma onih koji su spremni da iskažu svoj stav čak i kada ih taj čin intelektualne, profesionalne i moralne pobune izlaže ličnom i profesionalnom riziku. To je lako zato što su ovi glasovi istovremeno rijetki i izuzetno snažni. Njihova nemjerljiva važnost se nedavno iznova potvrdila.
Ruska agresija na Ukrajinu je još jednom ogolila poslovični nedostatak hrabrosti mnogih intelektualaca i njihovu spremnost da ostanu nijemi pred zločinom, ,,da se ne bi zamjerili“.
Rijetki glasovi razuma na javnoj sceni postali su još vredniji.
Crna Gora, nažalost, živi u vremenu dominacije personalizovanog terora površnosti i naglašene klerikalizacije društva. Ovo je vrijeme u kojem se relativizuju činjenice i intelektualni napor da se očuva njihov legitimitet, a svaki zaključak koji se ne uklapa u specifičnu vjersku, nacionalnu, etničku, ili ideološku matricu se nipodaštava. Ovo je vrijeme u kojem se individualno pravo na drugačije mišljenje uzdiže iznad ravni faktografije, a potom se lažno predstavlja kao znanje utemeljeno u činjenicama.
KONTROLA PROŠLOSTI, KREIRANJE BUDUĆNOSTI
Živimo vrijeme kada se naučne činjenice i istorijska dešavanja iz prošlosti, kao lako ranjive žrtve, svakodnevno prinose na oltar retrogradnih vjerskih i ideoloških projekcija. Kao što je Džordž Orvel rekao – onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše i našu budućnost.
Ovo ,,kontrolisanje prošlosti“ je dio strateškog djelovanja koje ima veoma dugu istoriju. Ono je rezultat organizovanog društvenog procesa. Svako društvo nastoji da stvori specifično sjećanje koje se kroz obrazovanje prenosi na nove generacije.
Dok ispisujemo ove redove, zahuktava se proces istorijskog negacionizma i rekomponovanja prošlosti, kako bi se omogućilo drugačije tumačenje onoga što se dešavalo tokom ratova u SFR Jugoslaviji. Relativizovanje zločina, uključujući i genocid u Srebrenici, opravdava najodgovornije za rat tezom o tome da su ,,zločine svi činili“ i tako sprečava odgovorno sagledavanje grešaka iz bliske prošlosti.
Ovaj ,,put za nigdje“ otvara prostor za ono što je Hana Arent definisala kao ,,banalnost zla“. Kod nas se ta banalnost očitava u frazi ,,to se mene ne tice“, i time se stvaraju preduslovi za ponavljanje prošlih zločina.
U najvećem broju slučajeva, intelektualci u Crnoj Gori ostaju nijemi na ove tektonske poremećaje. Riječ ,,intelektualac“ francuskog je porijekla i nastala je krajem 19. vijeka. Stvorena tokom afere „Drajfus“ i uglavnom se odnosi na one mislioce koji su spremni da interveniraju u javnom životu, čak i ako to znači da sebe izlažu riziku. Uloga intelektualca je, prije svega, da promoviše kulturu dijaloga, toleranciju, razumijevanje i poštovanje manjina – ne samo etničkih ili religijskih. Kao takav, ovaj pojam označava suprotnost oportunosti, nečinjenju i tzv. ,,neutralnosti“.
Kao što znamo, društvene nauke su uvijek predstavljale srž i bile izvor nacionalnog sjećanja, snažnog građanskog impulsa, kulturnog razumijevanja i komunikacije na grupnom i individualnom nivou, te čuvar ideja koje smatramo svojevrsnim zajedničkim imeniteljima našeg društva.
ULOGA AKADEMIJE
Akademske institucije, kao što je CANU, na primjer, su u svim društvima onaj poslovični drugi nivo vlasti, jer se kroz njih filtriraju ideje o fundamentalnim pravcima društvenog razvoja.
Ćutanje većine intelektualaca njih udaljava od originalne uloge progresivnih i liberalnih aktivista kojima je kantovski princip istine ideja vodilja. Njihovo individualno i kolektivno bavljenje sobom i svojevrsni ,,zbjeg“ koji su formirali u akademskoj kuli od slonovače, uz časne izuzetke, potvrđuje da su jedino politički konformizam i osiguravanje privatnih prioriteta identitetski okvir u kojem oni obitavaju.
Oni među njima koji vjeruju i tvrde da akademska zajednica i njene institucije, kao što je CANU, ne treba da se ,,miješaju u dnevnu politiku“ jer bi time ,,politizovali“ sami sebe, žive u svijetu fantazije u kojem su univerziteti i sve druge institucije visokog obrazovanja izvan i iznad politike!
U svojoj klasifikaciji intelektualaca Đuro Šušnjić kategoriju ,,neutralnih tehničara“ koji prikupljaju i klasifikuju činjenice i ponašaju se kao ,,vrednosno neutralni istraživač“ stavlja na najniže mjesto. CANU već decenijama igra ulogu ,,neutralnog tehničara“ koji najčešće nema jasan odnos – ili namjerno ne želi da ga definiše – prema najvažnijim pitanjima koja čine crnogorsko nacionalno, istorijsko i identitetsko nasljeđe.
Ova konstatacija nije osporavanje prava i potrebe intelektualaca da budu nezavisni od dnevne politike i političara, niti je to zahtjev CANU da se stavi u funkciju jedne određene ideologije ili partije. U pitanju je odnos prema crnogorskom identitetu, državnoj nezavisnosti i vrijednostima koje bi akademija kao važna institucija kulture trebala da promoviše.
"INSTITUCIONALNA NEUTRALNOST"
Gdje je crnogorsko mjesto u porodici evropskih naroda? Što su vrijednosti koje treba da baštini crnogorsko društvo? Da li Akademija treba da promoviše kulturološke vrijednosti moderne Evrope, ili treba da ostane zarobljena u mitovima i velikodržavnim projektima našeg sjevernog susjeda?
Tako racionalizovana neutralnost ne znači prosto samomarginalizovanje hijerarhijski najznačajnije institucije kulture, obrazovanja i nauke u Crnoj Gori zato što ona nastoji da bude izvan i iznad dnevne politike. Upravo je suprotno! To je čin nedvosmislenog institucionalnog svrstavanja na stranu političke vizure srpskog nacionalizma, hegemonog velikodržavnog projekta i vizije regionalne budućnosti u kojoj nema mjesta za suverenu i nezavisnu Crnu Goru.
Viđena s nacionalne osmatračnice u Beogradu, ovakva CANU nije ništa drugo nego agilna i produktivna ekspozitura ovog projekta. Na našu nesreću, disonantni glasovi jednog broja intelektualaca u Akademiji bili su nedovoljno gromki da koriguju kurs na kojem ova institucija već dugo i predano nadniči.
Važno je napomenuti da ,,institucionalna neutralnost“ – kao sistemski temelj na kojem počiva akademska zajednica – nije i ne treba da bude tretirana kao apsolutna kategorija. Poslovična akademija – univerzitetske zajednice i institucije kakva je CANU – nijesu visokokvalifikovani proizvođači edukativne i intelektualne robe široke potrošnje, pa se ne mogu tretirati kao još jedan biznis model koji funkcioniše izvan političkih okvira i koji nema obavezu da aktivno učestvuje u društvenim zbivanjima i određuje se prema tim zbivanjima.
Naravno, univerziteti treba da budu platforme za analizu i diskusiju o raznovrsnim pitajima. Habermas nas je podsjećao da je javna sfera domen društvenog života u kojem se može formirati ono što se zove javnim mnjenjem. Pristup javnoj sferi je u principu otvoren za sve građane da izraze svoje kritičke stavove poštujuci pravo na drugačije mišljenje. Ovo otvara prostor za dijalog, ali i za manipulaciju.
Ono što je neophodno, a rijetko se dešava, jeste da se pitanja koja se analiziraju stave u odgovarajući kontekst i da se njima pripiše onaj stepen važnosti koji odražava njihov realni društveni značaj. Vodeći se istom logikom, važno je ne zaboraviti da drugačije mišljenje nije obavezno ankerisano u faktografiji, pa nema legitimitet stava i analize koji su utemeljeni u činjenicama.
BIJEG U "SIGURNE TEME"
Bježeći od ovakvog mjerenja ,,košulje“ legitimiteta, akademske institucije često, ako ne po pravilu, pridaju neproporcionalno veliku važnost temama i pitanjima koja su relativno marginalna, ali bezopasna po njihove profesionalne i privatne situacije.
,,Sigurne“ teme koje neće nikoga naljutiti su valuta kojom akademske institucije poput CANU svakodnevno trguju s političkim elitama na vlasti. Naravno, ova trgovina između intelektualaca i političkih moćnika ima dugu istoriju opstanka u okvirima raznovrsnih ideologija i pod različitim državnim zastavama.
Važne akademske institucije u Crnoj Gori lako i često prostiru tepih akademskog legitimiteta pod noge ideologijama, narativima i diksursima krvi, zla, mržnje, rasizma, seksizma, ksenofobije, uskogrudosti, mizoginije, šovinizma i nacionalizma.
Zbog te ,,nepodnošljive lakoće“ akademske predaje vrlo je važno ponoviti da zagovornici ovakvih ideja i narativa ne mogu biti stavljeni u istu ravan sa onima koji promovišu dijalog i razumjevanje, bez obzira na česte i glasne pozive da se čuje ,,svačiji glas i uvaže sva mišljenja“.
