Ma koliko bila tačna narodna izreka da dogovor kuću gradi, istorijski narativ mnogo više pune oni periodi neslaganja, konflikata i razdruživanja. Upravo ti periodi čine istorijsku nauku zanimljivom i prijemčivom za istraživanje i proučavanje. Slično onim stihovima iz popularne Bajagine pjesme kako bi mogao da „snimi sretne“, ali da mu to nikako nije namjera, brojni hroničari iz raznih epoha ljudskog razvoja uglavnom su birali da zapisuju stvari i događaje koji su proizvodili nestabilnost i sukobe.
Zbog toga danas imamo brojna svjedočanstva i zapise u kojima je ispričana povijest mnogih vremena nesigurnosti, strepnje, sukoba interesa različitih grupacija i animoziteta među njima. Takođe, čitalačka publika kroz vjekove najviše je poklanjala pažnju baš ovim spisima i gutala sadržaj koji je opisivao takve događaje. Ipak, motiv drevnih pisaca i hroničara koji su ostavili svoje zapise nije bio da se svidi ili da podilazi željama neke buduće publike, već da ostavi svjedočanstvo o smutnji i teškim vremenima koja bi zadesila neko društvo, kako bi baš buduće generacije izvukle pouke iz njih i kako im se ne bi ponovile.
Ciklična ponavljanja kriza i mutnih vremena prate i neodvojivi su dio istorije svakog društva. Borbe za vlast, nadmoć i kontrolu društvenih snaga i zbivanja uvijek su rezultirale raznim sukobima i konfliktima, manjeg ili većeg intenziteta. U tim borbama, od strane nauke prepoznato je jedno posebno stanje društva koje se naziva interregnum. Prema definiciji ovog pojma, postoje dva objašnjenja kako jedno društvo dolazi u ovo stanje.
Kao prvo, interregnum označava stanje prvobitne zajednice, tačnije društva prije osnivanja države. U njemu različite skupine, plemena, rodovi, konstantno su u borbi za prevlast nad teritorijom ili resursima. To je stanje koje je odlikovalo period praistorije, ali brojni su primjeri i u razdoblju istorijske epohe. Treba li pominjati razna plemena sa one strane Rajne i Dunava koja su se vjekovima graničila sa Rimskim carstvom i kao talasi se razbijali o hridi śevernih granica Carstva. Ili je dosta pomenuti ono vrijeme kada je u Crnoj Gori vladalo stanje plemenske anarhije nakon pada države Crnojevića.
No, pojam interregnuma ima i svoje drugo, modernije, značenje. Ono znači međuvlašće ili period kada nova vlast nije preuzela funkcije stare ili se nije osamostalila u svom postojanju. Svako postojanje interregnuma prati period krize, smutnje i bezvlašća.
Kroz istoriju postoji veliki broj primjera ovog stanja. Još od propasti prvog Akadskog carstva u Mesopotamiji, na samim počecima pisane istorije, do kriznih perioda kojima su se završavale epohe faraonskog Egipta, stanje interregnuma obilježavalo je epohu Starog vijeka. Još bolji primjeri međuvlašća dolaze nam iz istorije drevnog Rima, u njihovim brojnim građanskim ratovima.
Velike nestabilnosti i krize pratile su oba rimska trijumvirata, obilježena sa ubistvom jednog Julija Cezara ili tragičnom smrću Marka Antonija i Kleopatre. Ipak, Rim se iz svega toga izdigao još jači i čvršći i kao Carstvo, pod palicom Oktavijana Avgusta nastavio svoje postojanje i ekspanziju. Mađutim, pojam interregnuma najviše se u istoriji vezuje za Sredni vijek i Sveto rimsko carstvo njemačke narodnosti.
Naime, propašću i gašenjem dinastije Hoenštaufena, koja je uspostavila Carstvo, dolazi period borbe za prevlast među njemačkim kneževima i prisvajanje carskih regalija. Kako je, tipično za feudalno uređenje, došlo do stagniranja čvrste carske vlasti, gospodari raznih pokrajina polako su osamostaljivali svoje posjede i jačali u odnosu na centralnu vlast. Interregnum koji je nastao po smrti posljednjeg Hoenftaufena, Ričarda Kornvolskog, ispunjen je sukobom njemačkih kneževa oko vlasti.
Konačno, konflikt, koji je prijetio da uruši Carstvo, riješen je izborom Rudolfa Habzburškog za cara, najslabijeg od svih pretendenata. Iako se u datom momentu činilo da je njegov izbor samo prelazno rješenje, ispostavilo se da je Rudolf utemeljivač jedne od najdugovječnijih evropskih dinastija koja je vladala sve do 1918. godine.
Na ovaj način pojam interregnuma ušao je u istoriju. Mnoge druge situacije u raznim državama imale su slične situacije ili periode, ali ovaj primjer Svetog rimskog carstva ostaje najpoznatiji. Od postojanja interregnuma ni mi nijesmo bili pošteđeni. Nakon pada feudalne države Crnojevića do uspostavljanja modernih institucija vlasti pod Njegošem, crnogorski narod je živio u nekoj vrsti interregnuma skoro tri i po vijeka.
Jedna mali primjer međuvlašća imamo i po završetku Drugog svjetskog rata, kada nove revolucionarne vlasti još nijesu ustoličene na pravi način i kroz ustavne promjene ozakonile svoj sistem vladavine.
Da li se trenutno nalazimo u stanju interregnuma pokazaće vrijeme i sud istorije. Ono što vidimo je da su nam definitivno podjele odnijele prevagu, a konflikt prerasta u stanje društva. I pored svih, makar deklarativnih, zalaganja usmjerenih ka budućnosti ove zemlje, dozvolili smo da nas nadjačaju spoljni uticaji i podlegli smo klerikalnim uticajima tuđe crkve. Konačno sve to nas je dovelo do stanja koje najviše sliči interregnumu, u kom, opet da upotrijebim Vladiku Rada, „velikaši proklete im duše...“, bitka za vlast i lične ambicije postaju dominantni faktori.
Dok je jedna vlada pala, a druga nije još śela, ostaje nam samo smutno vrijeme u kome očigledno svako biva prepušten sebi i traži satisfakciju svojim potrebama. Do sada, istorijski primjeri nas uče, da iz svakog stanja interregnuma ljudi su uspijevali da iznađu rješenje i stvore novi kvalitet. Zato nam ostaje samo da čekamo rasplet.
