Potomak sam poznatih crnogorskih familija Martinovića i Bulatovića, koje su vjekovima stajale na braniku ne samo crnogorskih vrijednosti, već i regionalnih, prepoznate po pravednom i poštenom odnosu prema svojoj naciji, nekadašnjim vladarima, kralju i vazda i bezuslovno prema svojoj domovini Crnoj Gori.
Taj odnos ih je koštao velikog stradanja ižrtve kako u ratovima protiv okupatora tako i u lokalnim sukobima sa saradnicima državnih i narodnih neprijatelja.
Posljednje ljudskežrtve date su u Drugom svjetskom ratu kada sučetnici zaklali oba ujaka mojih roditelja. Tečetničke horde predvođene njihovim generalom PavlomĐurišićem blagosiljane su od mitropolita okupatorske Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikijem I, uhapšenom na Zidanom mostu prilikomčetničkog bježanja iz Jugoslavije, te kasnije strijeljanom od strane tadašnje jugoslovenske vlade, da bi ista ta Crkva Srbije predvođena njihovim patrijarhom Pavlom dotičnog proglasila za sveca.
Bez namjere da ulazim u dublju analizu doprinosa srpskih popova u crnogorskim stradanjima od 1918. pa do konca 1948,četničkoj borbi i saradnji sa italijanskim i njemačkim okupatorima u Crnoj Gori, pa do današnjih svrstavanja u zle kolone koje podržavaju progon i genocid nad ukrajinskim narodom prijeteći Crnoj Gori kao „maloj Ukrajini“,želio bih samo da uputimčitaoca ovih redaka da postoji obimna dokumentacija koja dokazuje i garantuje istinu iznešenog.
Nemirni duhovi vječite pohlepe nad crnogorskom istorijom, teritorijom i dušom naroda od strane srpskih vlasti kroz posljednja dva vijeka nikako ne skalavaju, već naprotiv, poprimaju sve veće gabarite shodno novim i modernim potrebama pomenute vjersko-militantne organizacije, koja kroz izmišljene mitove, lažnu istoriju, manipuliše mase vjernika i interesnih grupa i tako ostvaruje pogane ciljeve, daleko od suštine vjere, jevanđelja, ljubavi prema bližnjem svom, jednakosti.
Onako kako to poslovica kaže: „Samo su tri stvari koje se ne moguvječito kriti: sunce, mjesec i istina”, tako zahvaljujući medijima i njihovoj moći difuzije informacija, opozicija vrhu Crkve Srbije sve je glasnija i uspješnija u oglašavanju istine.
Iako nas je malo u toj koloni nosilaca istine, svakim danom nas je sve više.
Kaočlan UO NVO Montenegro International imao sam priliku da upoznam nekoliko boraca i promotera isitine a među njima i hrabrog Bojana Jovanovica, nekadašnjegđakona Crkve Srbije,žrtve seksulanog nasilja od strane vladika pomenute organizacije.
Nije Bojan jedini koji je imao tu nesreću da bude izložen nasilju, ali jeste jedan od njih malo koji ne samošto su se usprotivili većsu hrabro iznijeli glas istine i pronijeli svijetom da upozorešto se dešava iza zidina starih manastira, ućelijama takozvanih duhovnika i primjera koje treba slijediti.
Njihova pogana ruka, ista ona koja krstiđecu, vjenačava mladence, drži opijela nad mrtvim tijelima vjernika, blagoslja slave, radi i te zle i bludne radnje nad maloljetnicima, a roditelji i žrtve, u strahu od stigme, progona i pogroma, ućute, trpe… psihički obolijevaju, odaju se narkomaniji i drugim zavistima, vrše samoubistva…
Umjesto da se pokaju pojedinci, zločinci, ubice i bludnici, halapljivci i pohlepnici, lopovi, lažovi i manipulatori, umjesto da sagnu glave i kažu: „Kajem se, oprostite mi”, oni se kriju, njihova crkva ih podržava, unapređuje, sokoli i tako ulaze i idu u nove pohode na novežrtve i nova stradanja.
Stradaju svi, ižrtve i predatori!
Naše društvo stasava i uzdiže svijest o jednakosti i jednosti kroz surova vremena i teška iskustva. Slava žrtvama i herojima. Hvala dželatima. Golgote su prisutne kroz vjekove i sad, ali i prolazne. Suština je u pouci stradanja.
