Knjiga „Jugoslavija pamti – Mesto, telo i pokret za prostore izvođenog nasleđa“ istoričarke umjetnosti Marije Đorđević donijela je nova tumačenja uloge tijela u odnosu prema spomenicima narodnooslobodilačke borbe i vratila u fokus sve ono što su oni podrazumijevali.
Đorđević je pažnju crnogorske javnosti privukla tvrdnjom da način proslave 13. jula na Virpazaru može da preporuči Crnu Goru da antifašizam zaštiti kao svoje nematerijalno dobro kod Uneska, koju je izgovorila na tribini održanoj prošlog mjeseca u Matici crnogorskoj. Na taj način je odala i priznanje jednoj lokalnoj zajednici koja nije napravila distancu od procesa koji su omogućili slobode koje se danas podrazumijevaju.
Za Pobjedu je, između ostalog, govorila i o praksama čuvanja i redefinisanja nekada zajedničkog nasljeđa Jugoslavije, kao i o manipulacijama koje utiču da društvo mijenja svoju percepciju.
Budući da ste generacija koja je formativne godine i obrazovanje stekla u vremenu van Jugoslavije, što Vas toliko privlači njenim tekovinama? Plašite li se da nakon nas dolaze ljudi kojima neće ništa značiti činjenica da je postojala i šta je najvažnije što time gube?
ĐORĐEVIĆ:Kako ste vrlo lijepo primijetili, odrasla sam i formirana u postjugoslovenskom vremenu u kojem sam djelimično nesvjesno a djelimično svjesno promatrala sve meandre odnosa prema postojanju te države – od očuvanja imena do potpuno negacije njenog postojanja pa sve do ponovnog interesovanja za neke od njenih tekovina. U decenijama nakon nestanka Jugoslavije glavne krilatice nekadašnje države izgubile su svoje značenje a nesumnjivo i svoj značaj. O zajedničkom iskustvu teško možemo govoriti, o bratstvu i jedinstvu još manje. Kao posljedica različitih poigravanja sa pamćenjem i interpretacijama istorije osnovni ideali antifašizma svedeni su na prazne pojmove, na riječi koje više ne znače ništa a mogu i značiti sve. Činjenica da sam kao žena rođena jednaka dio je porodičnog nasljeđa koje je duboko povezano sa učešćem u Narodnooslobodilačkoj borbi, kao i u građenju novog društva nakon rata, a veoma česta suočavanja sa negacijom mojih vrednosnih sistema tokom odrastanja u tranziciji uticala su u izvjesnoj mjeri na odluku da kao polje istraživačkog rada odaberem jugoslovenski period i da barem simbolički pokušam da osvojim sopstveni dio javnog prostora.
Nastanak i nestanak vrijednosti jeste dio prirodnog procesa razvijanja i mijenjanja društva, a manipulacija njima jeste jedan od najčešćih metoda stvaranja identiteta zajednice. Međutim, ono što mora biti osnovno pitanje, pogotovu u kontekstu Jugoslavije i njenog nasljeđa jeste sa kojim dodatnim ciljem se vrijednosti gase i ponovo bude po potrebi. Iz pozicije sada već treće decenije 21. vijeka, čini se da se jugoslovenske krilatice ponovo pojavljuju kao paravan iza kojeg istinsko jugoslovensko nasljeđe ubrzano nestaje. Dobar primjer jesu prava ostvarena promjenom sistema 1945. godine poput prava na obrazovanje, školovanje, krov nad glavom, ekonomsku nezavisnost, prava radnika, koja smo davnih dana usvojili kao neotuđive, danas iza ponovnog veličanja antifašističke borbe krišom bivaju brisana. Moj strah, a možda i nada, leži upravo u činjenici da će generacije koje gajimo mi koji ne pamtimo, započeti put ka humanijem društvenom sistemu ponovo sami, jer mi samo nudimo poziciju eksploatisanog globalnog Juga.
Spomenici NOB-a najprije nijesu tretirani kao umjetnička djela. Od koga zavise takve procjene i kako je došlo do toga da se drugačije tretiraju?
ĐORĐEVIĆ:Odgovor na ovo pitanje treba vjerovatno tražiti u ondašnjoj (a možda i današnjoj) podjeli zadataka između istorije umjetnosti kao discipline i umjetničke kritike kao aparata koji tretira umjetničku produkciju sebi savremenog trenutka. U tom smislu, javna spomenička plastika tretirana je kao primjenjena umjetnost i jednostavno nije posmatrana kao važna tema umjetničke kritike. Njihovo prvo pojavljivanje na sceni u nedvosmislenom umjetničkom kontekstu bilo je Bijenale u Veneciji 1980. godine, kada su makete, projekti i fotografije spomenika izloženi u Jugoslovenskom paviljonu. Ova kustoska odluka naišla je u tom trenutku na ozbiljnu kritiku stručne javnosti, jer nije percipirana umjetničkom izložbom. Tretiranje ovih spomenika kao umjetničkih djela (izvan domena primjenjenih umjetnosti) predstavlja u prvom redu odgovor na interesovanje koje dolazi izvan društava i konteksta u kojima nastaju, a čiji je porast vidljiv od ranih dvijehiljaditih godina. Međutim, projekti te vrste kao sto je knjiga Jana Kempnersa „Spomenik“, od koje i potiče današnji internacionalni termin #spomeniks, pristupaju ovim spomenicima kroz njihovu formu a ne kroz narative koje predstavljaju. I pored činjenice da to možda i nije najželjeniji oblik intersovanja iz ugla naših lokalnih profesionalnih zajednica, neosporivo je da su određeni spomenici koji pripadaju skupini spomenika NOB-a zaista impresivna formalna rešenja, koja imaju neupitan umjetnički kvalitet.
Vaša teza o pokretima koje su arhitekte predvidjele kad su pravile svoje nacrte, novi je momenat u proučavanju spomenika NOB-a. Kako je to do sada svima promicalo? Zašto se o tome nije pisalo u projektima?
ĐORĐEVIĆ:Uloga tijela u formiranju sjećanja jeste obrađivana u drugim istraživačkim oblastima, a samo diktiranje pokreta posjetioca nagovještavano je recimo u ritmičkoj analizi prostora u istoriji arhitekture. Međutim, nedvosmislen fokus na tijelo u pokretu i na način na koji se spomenici i njihova okolina stvaraju sa ciljem usmjeravanja pokreta i tjelesnog iskustva do sada, prema mom saznanju, nijesu bili prisutni na ovaj način. Ovaj fenomen je veoma izvjesno izmicao analizi upravo zbog primarne pozicije narativa i vizuelnih simbola, odnosno zbog fokusa na razumijevanje i očuvanje poruke, kao predmeta istraživačke interpretacije. Takođe, iz pozicije studija baštine komemorativni performansi „ideološkog“ tipa nijesu često prepoznati kao nematerijalna kulturna baština, niti kao sastavni dio osnovne metodologije dokumentovanja spomenika kulture.
Sama potreba da se posjetioci unaprijed obavežu da se poklone kostima oslobodilaca i narodnih heroja kao da je bio znak da se to jednom neće podrazumijevati, kao da je ideologija unaprijed bila osuđena na kratkoročnost.
ĐORĐEVIĆ:Zvanične prakse sjećanja, kao što su komemoracije, imaju za cilj da uspostave porušenu ravnotežu zajednice do koje dolazi usljed stradanja i gubitka članova. Takođe, one služe za implementiranje elemenata dominantne ideologije u trenutku kada se izvode. Tako je i u slučaju Jugoslavije, koja je nakon rata morala da sagradi zajednički identitet koji bi prevazišao etničke podjele, koje su iznutra razarale i prvu državu južnih Slovena. Bez sumnje su kreatori ideološkog aspekta spomenika i pratećih komemorativnih praksi razumjeli da se interpretacija događaja iz bliske istorije, kao što je pobjeda u Drugom svjetskom ratu, ne smiju ostaviti pojedinačnom tumačenju događaja i njihovih uzroka. Stoga su kroz davno oprobane metode pokušali da unifikuju ponašanje, a stoga i razumijevanje značaja borbe, pobjede i palih boraca. Uspješnost ovakvog metoda je izvjesno imala svoja ograničenja, prevashodno u nemogućnosti da se kratkoročnost izbjegne kroz prakse sadašnjeg trenutka. Fizičko i tjelesno pamćenje jeste praksa uvijek savremenog trenutka, odnosno odigrava se tu i sada i najčešće se neuspješno projektuje u budućnost ukoliko drugi aspekti funkcionisanja jednog društva do budućnosti ne stignu.
Svo to jugoslovensko nasljeđe više nije zajedničko. Kako svaka od država danas vodi računa o njemu?
ĐORĐEVIĆ:Definisanje šta to jeste jugoslovensko nasljeđe pokazalo se kao dosta izazovan zadatak, iako nesumnjivo ima značajnih projekata koji su na ovu temu do danas sprovedeni. Zato je možda i bolje govoriti o nasljeđu Jugoslavije, odnosno nasljeđu koje je kao takvo vrednovano dok je nekadašnja država postojala. Materijalni ostaci koji su u to vrijeme upisani na liste pokretne i nepokretne kulturne baštine pripadaju različitim periodima i uključuju i u to vrijeme savremene spomenike NOB-a. Danas izvjesno više nije korisno determinisati ih u postojećim podjelama na disonantno, dijeljeno ili zajedničko, jer kooperacije među republikama nije jednostavno uspostaviti, mada se ka njima teži kako u vladinom tako i nevladinom sektoru. Ono što se može primijetiti kao tendencija u novim tumačenjima ovog nasljeđa jeste manji ili veći stepen etnifikovanja njihovog značenja, pogotovo kada su u pitanju nekadašnja mjesta opštejugoslovenskog značaja. Devedeste godine i ratna razaranja dovela su do uništenja ne malog dijela ovog spomeničkog korpusa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pa se u takvim slučajevima o savremenom čuvanju spomenika teško može govoriti. Takođe, nijesu ni toliko rijetki slučajevi devastacije ovih cjelina u današnje vrijeme kakva je sudbina Partizanskog groblja u Mostaru ove godine, ili uništavanje Grobnice narodnih heroja na Kelemegdanu samo godinu dana ranije. Takođe, prevrednovanje značenja ovih mjesta, odnosno njihovo korišćenje za potrebe predstavljanja revizija istorije dosta je čest slučaj u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje se dodavanjem narativa u muzejima koji se nalaze unutar spomen kompleksa mijenjaju činjenice i izjednačavaju ili brišu informacije. Do sada je možda i najznačajniju ulogu u interpretaciji i očuvanju ovih mesta preuzela umjetnička zajednica, o čemu svjedoče radovi recimo Igora Bošnjaka čiju ste izložbu imali prilke da vidite u Centru za savremenu umjetnost Crne Gore u Podgorici, ranije ove godine. Naravno, postoji značajan broj inicijativa koje ili potiču od lokalne zajednice ili je animiraju da aktivno učestvuje u očuvanju nasljeđa Jugoslavije. Tu svakako treba pomenuti projekte „Lipa pamti“ i „Nasljeđe odzodo Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941-1945“.
Znači da je sve na pojedincima?
ĐORĐEVIĆ:Upravo u podsticanju lokalne zajednice ka oživljavanju i očuvanju sjećanja i praksi je smještena mogućnost da ova mjesta ponovo imaju značaj u savremenim društvima. U ovom svijetlu i treba posmatrati ideju o baštinjenju antifašizma kao nematerijalne kulturne baštine. Ovakvo nešto bi bilo možda i moguće ukoliko bi se temi pristupilo kroz dugovječnost praksi koje antifašizam baštine i slave, kakva jeste proslava 13. jula u Crnoj Gori. Ovakav pristup bez sumnje jeste alternativno razumijevanje grube podjele na materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe, ali sam pokušaj bi bio prvi put da se emancipatorska ideja baštini. D. ERJAVŠEK
Korijen u nerješenim tenzijama
Koje se posljedice politike koje je vođena za vrijeme Jugoslavije danas najviše uočavaju? Sami ste na tribini istakli da je jasno da nešto tu nije bilo dobro, jer da jeste – opstalo bi.
ĐORĐEVIĆ:Teško je jednim odgovorom obuhvatiti pitanje politike Jugoslavije u cjelosti, ali imajući u vidu da moje istraživanje pripada domenu studija sjećanja i stvaranja identiteta, istakla bih da je odabrani smjer i metod stvaranja jednog jugoslovenskog identiteta posmatran iz pozicije treće decenije 21. vijeka bio pogrešno postavljen. Ideal zajedničkog postavljen je kao neupitan cilj dok se etničke tenzije nasljeđene iz predratnog perioda nikada nijesu razriješile. Takođe, pitanje neosporivog građanskog rata koji se odvijao unutar okupirane zemlje i narodnooslobodilačke antifašističke borbe nikada nije adresirano kao takvo, a time ni zajednice koje su od 1945. živjele zajedno nijesu dobile priliku da se svojim gubicima i strahovima na sebi specifične načine posvete i da sa njima izađu na kraj. Vjerujem da je u tadašnjem kontekstu to vjerovatno bio jedini način da se novo socijalističko društvo gradi, ali iz današnje perspektive mnogi kasniji događaji svoj korijen imaju upravo u ovim nerješenim tenzijama.
Lični stav nije bio ometajući faktor
Istakli ste u predgovoru da ste u pisanje ove studije ušli sa stavom. Je li to bio ometajući faktor?
ĐORĐEVIĆ:Duboko vjerujem da moja politička i ideološka pozicija predstavljaju osnov mog djelovanja kao pojedinca, i, s obzirom na činjenicu da se bavim društvom i njegovim funkcionisanjem, ne bi bilo moguće da tvrdim da postoji pozicija neutralnosti. Vjerujem da je sistem koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata u svojoj zamisli bio značajno humaniji nego svi prije i poslije njega, bez obzira na svoje neosporive mane i greške. Odgovor na Vaše pitanje bi bio ne, moj stav nije bio ometajući faktor.
Je li i ova Vaša knjiga svojevrsna komemporacija, u metaforičkom smislu?
ĐORĐEVIĆ:Ako definišemo da je komemoracija savremeni čin predstavljanja vrijednosti i stvaranja zajednice, onda možemo reći i da je moja knjiga oblik komemoracije. Kroz nju sam pokušala da pamćenje prikažem kao aktivno stanje, koje se zasniva na propitivanju a kasnije i vrednovanju djelova prošlosti sa jasnim stavom i bez neutralnosti.
