Ljudi moji, gledam tu sjajnu, perfektnu, maestralnu, maštovitu, upornu, istrajnu, majstorku Italiju...!!! Devet bodova na današnji dan i vidim: pala Turska, eeeej – Otomansko carstvo!? Pala Švajcarska – sila sira, zlata, banaka i čokolade! Pade i ponositi, ratoborni Vels! Odmah uz Italijane su i Nizozemci, rascvjetale lale fudbala, pa Belgijanci... i svi ostali evropski zaludnjaci, koji se bave trivijalnostima kakva je lopta. Umjesto da...
Umjesto da se, kao mi, zapitaju čime da oplemene život i kako da postanu bolji ljudi?
Zbog tog pitanja i zbog važnosti odgovora koji moramo naći i koji tražimo evo decenijama, nas i nema na tim velikim, evropskim takmičenjima. Znate: sport je, ipak, nešto za što nije potreban mozak (bar tako misle naši sportisti), a mi smo moždana nacija i, sljedstveno tome, ne bavimo se sportom već moždanim temama.
Npr. kulturom, i to na jedan vrlo originalan i endemski način.
Davno sam zaključila da je Crnoj Gori „svrnulo“ onog momenta kada su muškarci počeli živjeti duže nego što treba. Doduše, nijesu sami za to krivi, već su se istorijske i geo-političke okolnosti tako namjestile, te im ne treba baš sve uzeti za zlo. Ranije (eeeh, ranije...) je bilo drugačije: patrijarhat! Uzmeš kakvo momče za muža, napraviš od njega čovjeka, rodiš sa njim nekoliko sinova i pride još koju odivu; oreš, kopaš, siješ, žanješ, trčiš na vodu, muzeš, skupljaš kajmak i sir, izdižeš, pa se spuštaš, onda opet isto i sve jedno po jedno... dok ti junak raste i raste i suče brke mrke. Zatim trkneš sa planine do mora da kupiš soli ili šećera, možda kakve cokule najstarijem sinu... i onda opet trčiš na vodu, pa isto radiš jedno po jedno... Brčine stigle do na pola grudi. Ali, dočekaš da svane važni dan, pa opremiš junaka za neku vatrenu čarku, za boj, možda i za rat! Trčiš da mu dodaš municiju, hljeb, ruho; pleteš mu čarape i džamadane; moliš se za njega, tješiš đecu... skupljaš posljednje mrvice da im zatvoriš tužna i gladna usta... i onda opet isto i sve nanovo jedno po jedno. Dok traješ. Jer si žena.
E, ali, desi se: junak pogine! Zalud bilo sve što si mu oplela, spakovala i doturila, zalud bilo sve što nijesi pojela da bi on bio sit, i sve drugo što si za njega učinila i u njega uložila – pao je! Poginuo čovjek na vrijeme. Nije pedesetu dočekao.
Tada počinje nešto što više ne liči na dotadašnju lijepu, šarenu pastoralu, kad ti je život bio tako lak i sladak i sunčan, već na maglovitu stvarnost punu gromova: obučeš crninu, zakopčaš se i zamandališ dušu, okupiš đecu i staneš pripovijedati: „Otac vam je bio sila od čo'jeka! Sila nebeska! I vi takvi treba da budete. Ili, bar, ka' vam đed. I on je bio veeeliiiki junak...“ Pa im pričaš, pa pričaš, pa smišljaš i izmišljaš, pa kitiš i u zlato okivaš. I razmišljaš: il' će da se u'vati il' neće.
Pričaš đeci tako i ako je junak poginuo idući u otimačinu preko rijeke, i ako je popljačkao blago drugog bratstva, i ako je ubijen dok je tuđe žene obilazio... Govoriš posebno lijepo i svečano ako jeste u boju poginuo, govoriš tiho, ali čvrstim glasom koji nikada ne zadrhti, pričaš sve ono što će prekriti i poništiti svu dotadašnju pastoralnu ljepotu koju si preživjela i istrpjela. Pripovijedaš đeci sve onako kako ona vole da čuju; govoriš im ono što će da ugrije srca siročića i što će da im da snage i poleta, što će da ih uvjeri da su muškarci prolazni, ali da je baš u toj njihovoj prolaznosti sva dragocjenost njihovih vrlina – jer ono što ne gine i nije neki soj! Pričaš i misliš: il' će da se u'vati il' neće.
I dugo se 'vatalo. Živjelo u svakom đetetu sjećanje na oca kojeg nije dobro ni upoznalo, sjećanje na đeda koji je poginuo prije nego se rodilo; živjela nada u nešto sjajno i blještavo, u nešto čarobno i moćno, nešto od žudnje skovano i u oči utisnuto čistokrvnom ljubavlju. Nada, koju si izatkala za svoju đecu, izmislivši spektakularni i dugotrajni performans. Jer si bila žena... nevažno, nejako biće.
A sada, kada su geo-strateški položaj države i polit-ekonomski uslovi to omogućili, ovi muškarci žive i po sto godina!?! Strašno. I sad je zalud pričati đeci bilo što: svojim očima vide ko su im očevi i đedovi. Nijesu to žene vaspitavale, no ministarstva kulture i obrazovanja.
Gledajući ih, đeca se i bave moždanim temama. Npr. kladionicama. Npr. vjerskom okupacijom. Npr. filmskom umjetnošću malokalibarske vrijednosti. Npr. posred hramova. Neki sasvim drugačiji i sasvim novi peformansi! Endemska vrsta alternativne kulture.
Nikada i ni na jednom jedinom FIAT-u takav performans nije viđen! Toliko imaginacije umjetnost nema - ima je samo maglovita stvarnost puna gromova.
Nejaka i nevažna bića – nekoliko žena – stale su naspram okupljenih pred hramom. (Hram je, za one koji ne znaju, jedno zdanje u Podgorici, iz perioda rano-alternativne umjetnosti.) Pojedinačni primjerci patrijarhalnih potomaka, taman se zaputili da u hramu, puni duhovnog prosvjetljenja, odgledaju jedan filmski klasik, ekstra sadržajan i važan, toliko dobar da ga samo ti primjerci potomaka i mogu razumjeti i duboko doživjeti (jer, npr. po Vojvodini nikako nijesu kapirali o čemu se tu radi), kad su se te žene naređale tačno njima pred oči!?! Njima!?! Nevjerovatno! Žene došle da kažu par riječi, možda i koju više, ali primjerci odlično znaju da one, same po sebi, imaju neku zadnju namjeru. Pa su okrenuli leđa hramu (bože oprosti) i zinuli u žene. Desetine njih spremni da polete i da pokažu koliko su hrabri. Jedan primjerak je čak digao tri prsta pravo ka ženama i junački vikao: “Snimaj! Snimaj, slobodno!“ A tek što su drugi vikali, dobacivali... milina! Dakle, sve glumci alternativci i majstori performansa. Čim ih vidiš đe ih vidiš, znaš da su im i očevi i đedovi živi i zdravi i da niđe nijedan poginuo nije! Nije čak ni nogu slomio na nekom fudbalskom terenu. Moždani ljudi.
Ono što su žene u tim trenucima mogle da vide u očima patrijarhalnih potomaka (tako mi toga patrijarhata), bio je samo i jedino strah. Jadni, goli, muški strah. Bez sjaja i moći, bez čara i žudnje, u očima od plastelina.
