Želeći da izbjegne upotrebu superlativa u govoru o katedrali, don Robert se osvrnuo na kompleks niže vrijednosti malih naroda, koji se kompenzira glorifikacijom i megalomanijom, kao kod ljudi niskog rasta, koji preferiraju velike limuzine. Stoga je naglasio da je stvari potrebno sagledavati na osnovu činjenica.
Spomenik istorije i duhovnosti
Ono što je nesporno je da je ova srednjevjekovna, romanička katedrala jedan od najznačajnih spomenika kulture, istorije i duhovnosti na području Crne Gore i Evrope, na čiji značaj nam ukazuje kopija diplome-posvete kotorske katedrale iz 1166. godine, pisana na pergamentu tintom, čiji se original čuva u HAZU u Zagrebu (Hrvatskoj Akademiji znanosti i umjetnosti).
Ona sadrži datum završetka gradnje katedrale, što je od iznimne važnosti, jer se na taj način dokumentovano, a ne na osnovu predanja svjedoči o datumu posvećivanja sakralnog objekta. U ovom slučaju od strane biskupa Malona, u prisustvu visokih zvaničnika, u vrijeme vladavine vizantijskog cara Emanuela, pape Aleksandra i namjesnika oblasti (kir Izanak).
U nastavku se osvrnuo na Andriju Saracenisa, kotorskog građanina, koji je otkupio relikvije Svetog Tripuna u 9. vijeku. Došle su trgovačkim brodom iz Carigrada. Cilj putovanja je bila Venecija, međutim zbog oluje, brod se zadržao u kotorskom zalivu. Plovidba se obavljala istočnom obalom Jadrana a ne italijanskom, jer je razuđenija, i kao takva je pružala zaklon u slučaju vremenske nepogode.
Andrija Saracenis je dao da se sagradi crkva, koja se nalazila na mjestu sakristije današnje katedrale. Do 19. vijeka ova priča bila je dio legende, dok nije nađen sarkofag sa ostacima Andreja Saracenisa i njegove supruge, u vrijeme obnove katedrale u 19. vijeku, od strane Austrougara.
Kult relikvija
Zanimljiva je činjenica, na koju nam je skrenuta pažnja, a to je da je postojala zabrana prodaje relikvija.
Mnoge relikvije s Istoka su svoj put ka Zapadu, u najvećoj mjeri započele radi spašavanja od ikonoklasta, koji su ih uništavali, kako bi se spriječilo idolopoklonstvo, a taj period koincidira i sa nastankom Islama. Mošti su zato odlazile sa istoka na zapad, a odlazili su i monasi za Rim, tražeći zaštitu od pape, pa pored Rima postoji i danas zajednica Grottaferata, đe su se monasi zadržali i poslije hrišćanske šizme.
Nakon ikonoklastičkih borbi, relikvije su poklanjane i sa ciljem da vladari odobrovolje podanike, u udaljenim krajevima. Kult relikvija se veže za mučeništva svetaca, prvo svjedočanstvo toga je vezano za Svetog Polikarpa iz Smirne, čiji su učenici sakupili ostatke spaljenog i cijenili ih više nego svo blago i drago kamenje, jer su smatrali da je to blago nebesa.
Relikvije su zapravo komadići nebesnika na zemlji, te kao takve, u prošlosti su bile neprocjenjive. Bogatstvo relikvija je značilo uživanje nebeske zaštite. To vjerovanje je išlo do toga da su se neke relikvije falsifikovale i izmišljale, što Bokačo ismijava u svojim djelima.
Dolazilo je i do krađe relikvija, koja je smatrana svetom krađom i na neki način je, prećutno, bila odobrena, poput krađe knjiga danas («knjigu ukrasti nije grijeha»), no, kako sagovornik kaže, danas je mali interes za knjige, pa i za njihovu krađu.
Vrijednost relikvije je bila tolika da je izvlačila careve iz finansijskih problema. Tako je, recimo, založena Isusova kruna od trnja da bi se dobio zajam, u vrijednosti cijelog kraljevstva. Danas se čuva u Bogorodičnoj crkvi u Parizu i prigodom posljednjeg požara nije izgorjela.
Postoje i neobične okolnosti dolaska relikvija, tipa prsta Svetog Dominika u Dubrovniku. Dok je bio izložen na odru, neki čovjek je došao da mu se pokloni, odgrizao mu prst i pobjegao.
Raspon vjekova
Kako svaki kamen katedrale, koja je etimološki povezana sa riječju katedra, govori o rasponu vjekova, tako u unutrašnjosti ovog zdanja postoje i sivi monolitni stubovi od granita i mermera sa kapitelima u korintskom stilu, iz rimskog hrama, a u tom periodu se sve recikliralo, pa su se tako pomenuti stubovi našli u katedrali, kako kaže naš sagovornik.
Ostali petolisni stubovi, arhitekstonski veoma zanimljivi, su od lokalnog kamena iz Đurića, Kamenari, đe se nalazio kamenolom. Njihov oblik je u potpunosti otkriven nakon zemljotresa, jer su u vrijeme baroka bili inkartani. Nekada je katedrala bila srce grada, u njoj je velike odluke donosilo i Gradsko vijeće, stanovnici su ostavljali testamente na čuvanje…i materijalna dobra, darove plemića, zanatlija, trgovaca a i siromaha.
Zvonici katedrale su barokni i nijesu jednaki, jedan nije završen. Katedrala je imala i kupolu prije velikih zemljotresa (u 16. i 17. vijeku.). Freske u unutrašnjosti su iz 14. vijeka, djelo su ikonopiscaca, koji su došli sa istoka, pictores Graeci. Urađene su u vizantijskom stilu sa gotičkim natpisima.
Ovaj stil je bio razuđen i u Italiji, u Siciliji, Veneciji… Prije katedrale su oslikali Crkvu Svete Ozane a kasnije su oslikali crkvu u Dečanima, čiji je arhitekta Kotoranin Fra Vito. Njegova radionica je izrađivala i skulpture.
Crkve u Srbiji najčešće ostaju zaključane u jednom stilu, a to je raško-vizantijski, za razliku od Vojvodine. Iako neki posjetioci katedrale freske dovede u vezu sa pravoslavljem, treba reći da ikonografska umjetnost nije konfesionalna, da je stilski klasifikovana počev od primitivne u katakombama, preko stila inspirisanog starom rimskom umjetnošću… Crkvu Svetog Mihovila oslikao je kotorski slikar Lovro Dobričević u gotičkom stilu. Autohtona slikarska škola Rafailović-Daskal je aktivna od kraja 17. vijeka.
Tema fresaka u romanici u apsidalnom prostoru je najčešće Maiestas domini (Veličanstvo Gospodnje), a na freskama u katedrali je Hristovo raspeće. Ne postoje svjedočanstva iz prošlosti, kako su one izgledale, da bi se mogla uraditi rekonstrukcija.
Oltarna konstrukcija jedna od najelegantnijih na Jadranu
Oltar je danas u pravoslavnim crkvama sakriven ikonostasom od vjernika, prije toga su postojale oltarne pregrade. Jedinstvena oltarna konstrukcija u katedrali je romaničko-gotički ciborium ili baldahin, smatra se jednim od najelegantnijih na Jadranu. Stubovi su od crvenog kamena a na prvoj gredi, četvorougaonom arhitravu su uklesane sa tri strane scene iz života Svetog Tripuna, minijaturne scene, čiji je autor nepoznat.
Pretpostavka je da je u pitanju Vito Kotoranin. Trospratna konstrukcija na arhitravu je osmougaona, romaničko-gotička. Najpoznatiji ciborij (baldahin) u svijetu je u crkvi Svetog Petra u Rimu, koji je izradio Bernini, barokni vajar. Često se vuku paralele između katedrale u Kotoru i u Bariju i Pulji.
Iza oltara se nalazi zlatna pala, oltarna slika, koja je nekada stajala na oltaru. Nastajala je od 14. do 18. vijeka. Najstariji lik u sredini je Svetog Tripuna iz 14. vijeka. Gornji dio Deizis je djelo Johana iz Bazela. Postoji samo sedam ovakvih zlatnih pala u svijetu. Predstavljeno je 20 likova svetaca.
Sveti Tripun ima svoje iknografske atribute, utvrđenje sa katedralom u jednoj ruci i palmu, simbol mučeništva u drugoj. Zlatna pala, djelo lokalnih zlatara se zatvarala, imala je drvena vrata (pregradu), pretpostavlja se da je slika sa motivima Ecce homo i Bogorodice s djetetom pokrivala zlatnu palu obostrano.
Ciborium je služio istovremeno kao zaštita mističnog rituala liturgije ili mise, spuštale bi se zavjese, kojima se obezbjeđivala zaštićenost prizora od laika. U starijem periodu nekršteni nisu smjeli prisustvoti cijelom obredu evharistije. Zajedno sa oltarnim pregradama, ciborijumi će biti preteče ikonostasa. Bočni oltar je prekriven okovom od čistog srebra.
Zavjetni dar građana Kotora
Najznačajniji dio je srebrno-zlatno svetohranište iz 17. vijeka, rad Venecijanca Venturina Znafranchija, koji je radio na zlatnoj pali, a srebrni antependij nosi godinu 1773. To je istovremeno zavjetni dar građana Kotora u znak spasenja od kuge. U neposrednoj blizini bočnog oltara je arhitektonski prikaz bunara, otkrivenog posle zemljotresa.
Izrađen je jer je bila potrebna živa voda za krštenja, u prošlosti, a prilikom istraživanja, u njemu su nađeni i dragocjeni stakleni predmeti, koji se vide u muzeju katedrale. Na srebrnim kandilima je prigodom čišćenja evidentirana godina izrade 1667,8,9 i ona su prava remek djela zlatarske umjetnosti, takođe zavjetni darovi, rađeni u Veneciji i Kotoru.
Kotorani su nakon vlasti Nemanjića i pljačke Balšića tražili Veneciju da ih zaštiti, pisali su im sedam puta. Pljačkani su prethodno i od Venecijanaca, ali je od 15. vijeka grad doživio svoj prosperitet, koji je doduše imao i u doba Nemanjića. U gradu su postojale 36 crkve, neke od njih su pretvorene u kino, opštinske ustanove, muzej…
Na slici blizu ciborijuma je djelo renesansnog, provincijskog slikara Gerolama de Santa Croce (Đerolamo Santa Kroče). On je prikazao Svetog Bartolomeja, koji drži svoju odranu kožu, simbol mučeništva, naslikani su još Sv. Đorđe i Sv. Antonin. U neposrednoj blizini je gotička, statična skulptura Pieta, žalost majke božje.
Katedralu ukrašavaju i slike Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i Svetog Roka, zaštitnika od kuge, sa svojim simbolima, štapom, komadom hleba i psom. Zaštitni srebrni pokrovi ikona su zavjetni darovi. Nalaze se na bočnom oltaru, kojih je u katedrali bilo 17.
Posude sa vodom za krštenje, na samom ulazu, su urađene od veronskog mermera. U neposrednoj blizini sarkofaga Andreja Saracenija je reljefno predstavljeni lik biskupa Bizantija, njegov nadgobni spomenik.
Preromanička umjetnost
U stepenišnom prilazu relikvijaru se nalazi krstionica iz 9. vijeka, preromanička umjetnost, oslikana sa dva pauna, simbola vječnog života, koji piju iz kantarosa. Simbolika prema kojoj, oni koju su kršteni su spremni za vječni život.
Stela ili luneta, koja se nalazi iznad krstionice je iz druge crkve Svetog križa, koja je srušena, kad je napravljen kotorski zatvor. U njoj je bilo središte bratovštine bičevalaca, koji su smatrali da svojim odricanjem treba da iskupe grijehe ljudi, išli su u procesijama i bičevali se, a koristili su i štapove, koji su prikazani na steli kao i motiv Ecce homo, Hrista i njegovog mučeništva. Iznad je moderni vitraž, rad je Iva Dulčića, a poklon državnih vlasti katedrali povodom obilježavanja važne godišnjice u drugoj polovini 20 vijeka.
Stepenište, koje vodi ka relikvijaru je po arhitektonskom rješenju pandan stubištu u Crkvi Scala Santa u Rimu, kojim je Isus išao prema Ponciju Pilatu. U vječnom gradu su obložene drvenom zaštitom kako se ne bi izrabile upotrebom, i njima se ide na koljenima. Prozori, koji se nalaze u katedrali, sa strane stubišta su bili zatvarani ne staklom, kao danas, već alabasterom ili oniksom, prozirnim kamenom, koji daje blagu svjetlost.
Relikvijar ima tri brave, za biskupa, župnika katedrale, odnosno glavnog kanonika, i gradskog upravitelja. U prošlosti je preduslov za ulazak bilo prisustvo svih trojice. Venecijanski vajar Francesco Cabianca (Frančesko Kabjanka) je umjetnički osmislio cjelokupnu unutrašnjost relikvijara.
Sam relikvijar ili kapela relikvija je potpuno zaokruženo arhitektonsko i umjetničko remek djelo baroka, jedinstveno na istočnoj obali Jadrana.
Cabianca je izvajao dva anđela, koja drže mermerni sarkofag (nišu). Nad samim mermernim sarkofagom dominira figura Sv. Tripuna “u slavi”, smirenog pogleda, uperenog prema nebu. Unutar mermerne niše se nalazi srebrni kovčeg sa tijelom Svetog Tripuna, glava je u posebnom relikvijaru, remek djelu gotičkog vajarstva u zlatu, srebru, emajlu i dragom kamenju. Na kovčegu je prikazano šest scena mučeništva Svetog Tripuna.
Na svodu su oslikana nebesa, kao simbol vječne slave i anđeli sa instrumentima, koji su se svirali u to doba i tako se dokumentuje život ondašnjeg Kotora. Reljefni prikazi, tzv. medaljoni su toliko autentični i detaljni da figure konja, na njima imaju potkovice, iako je to detalj, koji se na prvi momenat ne vidi. Relikvijar je bio zaštićen srebrnim vratima, koja su u vrijeme Napoleona pretopljena i od njih se kovao opsadni novac.
Relikvijar srebrnih ruku i nogu je pokazni i služi za demonstraciju prilikom procesija ili litija. Mermer u relikvijaru je kararski i veronski.
Sveti Tripun - zaštitnik zdravlja i duševno oboljelih
Zanimljivo je da je Sv. Tripun za života bio egzorcista, ozdravio je ćerku rimskog cara, Gordijana i dobio kao nagradu srebro, koje je razdijelio narodu. U vrijeme Decijevog progonstva je mučen i ubijen. Kako nije htio da se odrekne vjere bičevima s olovnim kuglama mu je odrana koža, vučen je na konjima, greban je grabljama od metala, zatim ga nakon svih muka ponovo pitaju da li se odriče vjere i otkidaju mu glavu. Poštovan je i u južnoj Italiji, u Adelfiji.
Tamo se priređuje svečanost, u kojoj učestvuje na stotine hiljada ljudi. Posebno ga poštuju i u Rusiji, najstarija crkva u Moskvi je njegova. U Srbiji se poštuje kao zaštitnik vinogradara, 14. februara a u Kotoru 3. februara. Ima i proslave 10. novembra, u Italiji. U Kotoru je on zaštitnik zdravlja i duševno oboljelih ljudi, zaštitnik grada i biskupije.
Jedno od tri čudesna kotorska raspela je i dar Jelene Anžujske, srpske carice, katolkinje. Ikona Gospe od zdravlja, koja pripada istoimenoj crkvi je u relikvijaru. Ostale ikone su darovi kotorskih porodica, koje su bile njihove kućne. Ima ih i italokritskih, naime Krit je bio pod venecijanskom vlasti i tamo je postojala škola ikonopisanja, koja je razvila vlastiti, prepoznatljiv stil.
Renesansne klupice u relikvijaru su ostavština biskupa Draga, na njima se vidi simbol zmaja, koji je zaštitni znak porodice. Kad su u pitanju simboli, don Robert povlači paralelu između Baziliksa, mitskog bića u obliku zmaja, iz djela Hari Poter i Baziliska, kojeg ubija Sveti Tripun. Naime, kada je oslobodio od demona ćerku cara Gordijana, ovaj se pokazao u liku Baziliska.
Mermerni sarkofag iz Azije, koji se nalazi u muzeju katedrale je onaj, u kome je doneseno tijelo Sv. Tripuna a srebrni je urađen kasnije. Relikvije Sv. Srđa i Vakha se nalaze u tom prostoru. Oni su uživali veliko poštovanje u Vizantiji. Nalaze se u staklenim urnama, to su najstariji relikvijari.
Relikvijar broj 53
Bilo je riječi i o česticama Svetog krsta, na kojem je razapet Isus, čije je djelove uzela carica Jelena, i kojima su se pripisivale moći izliječenja, a čiji se veći dio nalazi u Rimu. U jednom od relikvijara su i djelovi kamena, kojima je gađan Isus, prilikom pogubljenja.
Tu su i štampani misali, rukopisni kodeksi, ostaci fresaka, ostaci obojenih skulptura, sa kojih je boja vremenom nestala, jer kamen ne može upiti boju kao drugi materijali. Drveni krst, relikvijar broj 53 je istorijski izuzetno vrijedan, vezan za ličnost Marka iz Avijana, fratra, kapucina, kojim je blagoslovio vojsku Jana Subjeckog 1683. kad je bila bitka kod Beča.
Od te bitke je zavisio prodor Turaka, i u njoj su bili poraženi, slično fratru Ivanu Kapitranu, koji je branio Beograd, pod opsadom Turaka. Njihov zadatak je bio da podižu vojni moral. Prethodno pomenuti krst sa 16 relikvija u svojoj unutrašnjosti je nošen u Beč na proslavu 200 godina od bitke sa Turcima (1883.), a prilikom drugog nošenja u Beč 1935. došao je da mu se pokloni predsjednik Austrije i sto hiljada ljudi. Ne zna se kako je krst došao u posjed katedrale.
“Štiklec” ili zanimljivost vezana za Marka iz Avijana, kapucina, je da je volio piti kafu sa pjenom i mlijekom, pa je to piće dobilo ime po njegovom svešteničkom redu (kapućino).
Dobrotska čipka u Katedrali
Primjerci dobrotske čipke u Katedrali, pod uticajem mletačkog rada, sa slobodom izrade u motivima su dio najbogatije zbirke, u Crkvi Svetog Stasija. Ova zbirka je sačinjena od vezenog platna, tipa marame, koja bi se stavljala na kovčeg umiruće, a čije je ona bila vezilja i nakon sahrane se stavljala na krst i kao ukras za oltar, što je dovođeno u vezu sa simbolikom Hristovog uskrsnuća. Naime, nakon Isusovog uskrsnuća, u grobu je ostalo samo platno, kojim je bio pokriven. Danas se izrađuju nakiti sa motivima dobrotske čipke, i na taj način se čuva ovo bogato nasleđe, staro šest vjekova.
U muzeju je takođe prikaz Svetog Tripuna, u stilu vojnika, što je tipično za jug Italije. Atributi Svetog Petra su dva ključa, Svetog Pavla knjiga i mač, generalni simbol mučeništva je palma, simbol Sv. Barbare je kula, orgulje su znak za Svetu Ceciliju, zaštitnicu muzike, što podsjeća na muzičku Akademiju u Italiji. Mostranca, od srebra, zlata, rubina, dragog kamenja je poklon cara Franja Josifa iz 1885.
Jedna od dragocjenosti je i prepis kodeksa Buća, koji se čuva u Veneciji, to su legende iz života Svetog Tripuna, oslikane ili iluminirane od strane Lovra Dobričevića. Pored ovog dokumenta je i tzv. Libro verde, zelena knjiga notarskih zapisa iz Prčanja.
Don Robert nas je na terasi katedrale podsjetio na svečanost loda, oda, koje se svečano izgovaraju u čast Svetog Tripuna, 27. januara. Tim povodom mali admiral, član Bokeljske mornarice, izabran 13. januara, recituje jedan tekst iz 15. vijeka, i tako proglašava svečanosti u čast Sv.Tripuna otvorenim, podiže se zastava i svetkovina počinje.
Bratovštine pomoraca
Bokeška mornarica je zapravo jedna od bratovština u gradu, bratovština pomoraca, čiji je zaštitnik bio Sveti Nikola. Bratovština je u gradu bilo više. Najstarijadokumentovana je bratovština Bičevaoca, a postojale su i kožara, torbara, mesara i raznih zanatlija u Zanatskoj ulici, koja spaja sjeverna i južna vrata.
Bokeška mornarica je uspjela odoljeti svim istorijskim mijenama, te je u nekom obliku opstala i do danas. U 19. vijeku Bokeška mornarica posebno značajnu ulogu dobija u svečanostima Svetog Tripuna i tako postaje sastavni dio proslave sveca. Mornarica je u prošlosti imala i humanitarnu (karitativnu) vojnu, pomorsku, regulatornu, a sada ceremonijalnu i foklornu funkciju.
A da proslava Svetog Tripuna nije samo katolički praznik govori i svečanost, kojoj prisustvuju šest pravoslavnih i šest katolika kod oltara, prigodom kađenja moći, 2. februara. Domaće ne treba posebno ni isticati, jer se to podrazumijeva, a brojni pravoslavci tih dana dolaze čak iz Rusije, da bi se molili pred izloženim relikvijama Sv. Tripuna.
Novi zavjetni predmeti i slika Voja Stanića
U drugom dijelu muzeja smo vidjeli nove zavjetne predmete, posebno je skrenuta pažnja na barokni relikvijar časnog krsta, na kojem je prikazan stub bičevanja, Veronikin rubac sa Isusovim likom, koplje, kojim je probodeno Isusovo srce, trska sa sunđerom natopljenim sirćetom, dok je u sredini relikvijara, još jedan stariji relikvijar iz vizantijskog perioda - primjerak čipke iz Španije.
Posjeta se završava slikom Voja Stanića, našeg 99. godišnjeg slikara, naručenom od don Branka Sbutege, harizmatične ličnosti naše kulture.
Na njoj je predstavio brdo lobanju, u sjenci Hrista, sa dvostrukom perspektivom, karakterističnom za njegovu umjetnost. Na zidu je i slika Blažene Ozane sa svojim simbolima, bičem i skalama, na kojima je spavala u vrijeme 50. godišnjeg samovoljnog mučeništva u vjeri, u vidu isposništva.
Bilo je riječi i o gašenju starih zanata, o podatku da se sat koji je izradio časovničar Homen iz Kotora čuva kao primjer umijeća u muzeju primijenjene umjetnosti u Beču. U tom kontekstu prokomentarisan je značaj izrade autentičnih suvenira, nasuprot ponudi brojnih turskih prodavnica, otvorenih u Kotoru, zbog kojih grad, u susretu sa turistima gubi vlastiti identitet.
Ovaj inspirativni razgovor završen je konstatacijom da je evidentna nebriga države za održavanje sakralnih objekata. U nadi da ćemo sačuvati našu tradiciju od zaborava i što brojniji krenuti u susret proslavi praznika naše lijepe Boke.
