Tim povodom za agenciju Media Biro je govorio o značaju ovih nagrada, procesu rada na likovima, trenutnom položaju umjetnika u Crnoj Gori, te mladim kolegama uputio korisne savjete.
Koliko Vam znači nagrada koju Vam je nacionalni teatar dodijelio za izuzetne umjetničke rezultate u 2024. godini? Koliko vam je važno ovo priznanje za Vaš rad na predstavama “Smrt i njeni hirovi” i “671 – LOV”?
Ivanić: Skoro već 30 godina radim u Crnogorskom narodnom pozorištu i svakako da mi je prijala i ova nagrada. U te dvije predstave nisam imao neke naslovne uloge, ali svakako prija kada primate ovakvu nagradu jer znači da neko ipak vodi računa o tome šta radite i kako radite.
Kako ste uspjeli da uloge Konduktera, Komšije, Svjedoka u predstavi “671-Lov”, kao i ulogu Umjetnika u predstavi “Smrt i njeni hirovi” učinite tako posebnim i napravite kvalitetnu karakterizaciju ovih likova?
Ivanić: Sve što radim u životu, ja uzimam odavde, iz Crne Gore, bez obzira da li je to Ibzen, Šekspir, Mate Matišić. Naravno da uvijek uzimaš ono što ti je poznato. Uvijek se nekako trudim kad uzmem da čitam novi komad i novu ulogu koju treba da radim da je prepoznam u nekoj osobi koju poznajem iz Crne Gore, ne u smislu da to bude tačno, da to bude što originalnije, nego da bih jednostavno dobio smjer u kojem ću da tjeram taj lik. Kada imate takve smjerove onda i nije toliko teško napraviti karakter tog novog lika.
Koje uloge biste izdvojili iz Vaše bogate karijere? Rad na kojim likovima je direktno uticao na Vaš život i doveo do toga da Vi kod sebe nešto promijenite?
Ivanić: Ne mogu da odvojim nijednu ulogu, svaka uloga utiče na vas, mijenja vas... U pozorištu, u glumi, u rađanju predstave, u konačnom završetku te predstave i na premijeri vi možete da kažete da je čak i loša predstava dobro iskustvo. Ako ste napravili lošu ulogu, možda je to i bolje iskustvo nego da ste napravili dobru ulogu, jer to sigurno nećete nikad uraditi tako. Svaka uloga vas mijenja i pravi boljim. Vi u pozorištu možete da učite do posljednjeg dana. Gluma je profesija gdje ja na primjer neću dobiti unapređenje zato što dobro glumim. Glumac i poslije 30 godina može da izađe na scenu i ako mu neko zazviždi ili kaže “Ua” sve je gotovo. Iskustvo od 30 godina kada radite novu ulogu znači da znate kuda idete, ali svaki put krećete od nule. Zato svaka uloga utiče na vas.
I ako se slučajno dese promašaji prilikom pristupanja ulozi, kako nastaviti dalje i ne shvatiti to previše lično, te u budućnosti bolje izgraditi karakter?
Ivanić: I to je dio posla, da kada pogriješite ne smijete da stanete, nego da nastavite. Mislim da improvizacija kao sastavni dio pozorišta ne može da se desi ako nema greške. Kada se desi greška, tada su improvizacije najbolje, jer tada “vadite živu glavu”. Kada se desi greška ne treba stati, već nastaviti. U tome je čitava suština.
Po Vašem mišljenju, u kakvom su trenutno položaju glumci, ali i uopšte umjetnici u Crnoj Gori? Šta bi trebalo da se promijeni kada su u pitanju kulturne institucije, obrazovanje umjetnika..?
Ivanić: Mi smo odavno zreli za velike reforme. Umjetnici ne postoje u Crnoj Gori, umjetnici se batrgaju u Crnoj Gori. Crna Gora je mogla prije, ali i danas, da se pohvali da je zemlja sa najviše slikara, pjesnika, još malo će biti i glumaca. U Crnoj Gori je jako teško baviti se umjetnošću i živjeti od toga. Koliko čujem, čak su i sistemškolstva napravili da mladi ljudi kada završe školu ne mogu da se zaposle. Užasne greške prave.... Niko tim ljudima sa Akademiji ne kaže “Kada završite ovu školu, nećete moći da se zaposlite”. Od prije smo zreli za reforme, a ako je ikad vrijeme – mislim da je danas vrijeme da se sve krene ispočetka i da se pišu novi zakoni i da se pravi novo školstvo.
Šta biste poručili mladim glumcima i umjetnicima? Koji savjet biste im uputili?
Ivanić: Samo da rade, pa čak i bez novca. Nažalost, nemam bolji savjet od toga. Vi niste ništa naučili kada završite Akademiju. Vi ste opremljeni sredstvima da možete da dođete na probu, ali ništa niste završili. Neophodno je raditi da bi se ovaj posao naučio. Takođe, premijera kao pozorišni čin nije kraj nečega, nego je ona početak. Nakon premijere tek počinje naš posao, jer smo do nje dva mjeseca bili sa režiserom i postavljali to. Dosta mlađih, ali i starijih kolega misli da je nakon premijere završen posao. Nakon premijere tek počinje uigravanje uloga. Moj savjet mlađim kolegama da bi se što prije oslobodili, da bi što prije našli svoj put u ovom sveopštem ludilu, ne samo crnogorskom, već i svjetskom, je da rade.
Kakvo je Vaše mišljenje o Crnogorskom narodnom pozorištu, koliko bi ono trebalo da bude rasadnik vrijednosti i koliko bi ono trebalo da se vrednuje?
Ivanić: Nacionalni teatar od države do države igra razne uloge. Nažalost, u stanju u kakvom smo mi nacionalni teatar mora da preuzme mnogo više brige oko svega ovoga, jer mi nemamo 50 pozorišta pa da nacionalni teatar služi da se rade djela iz Crne Gore i istorijska djela, te da se postavljaju samo veliki pisci. Crnogorsko narodno pozorište mora da preuzme sve uloge, pa i ulogu alternativnog pozorišta. Mi nemamo taj luksuz da sebi dozvolimo da se nacionalni teatar bavi samo nacionalnim pitanjima. Moramo da budemo mnogo širi. Crnogorsko narodno pozorište je uvijek bilo svetionik koji je uvijek uspijevao da privuče ljude i nekako stavi kulturu možda ne na prvo mjesto, ali da se taj dan o njoj govori.
Kakvi su vaši planovi za naredni period? Da li postoje prilike da se sem pozorišta, više posvetite radu na serijama i filmovima?
Ivanić: Prilika uvijek ima, uvijek vas neko zove za snimanja. Mene trenutno ne interesuje snimanje serija, nekako tražim svoj prostor da se malo i ja odmorim, jer nisam napravio pauzu proteklih 30 godina, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje.
Osim glume bavite se i režijom i muzikom, hoćete li predah od glume iskoristiti za istraživanje u tim oblastima?
Ivanić: Upravo ću vrijeme da uzmem za to, da vidim kako dalje i šta dalje da radim. Sigurno da se uz glumu mogu baviti i režijom i muzikom, ali o tom potom.