Za Momčila Otaševića, studenta četvrte godine glume Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, može reći se sa prognozirati da će biti velika zvijezda. Za sada, sa 22 godine, sigurno je zvijezda koja iza sebe ima uloge u četiri predstave: „Njegoš, vatre“, „Lukrecija iliti Ždero“, „Četvrta sestra“ i „Ribarske svađe“, isto toliko filmova: „Mali ljubavni bog“, „As pik“, „Led“ i „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ (u postprodukciji) i dvije sezone popularne TV serije „Budva na pjenu od mora“.
Nakon posljednjeg pozorišnog uspjeha, premijere Goldonijevih „Ribarskih svađa“ u režiji Ane Vukotić na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, talentovani crnogorski glumac za Portal Analitika kaže da je ta komedija za njega, dijelom nova, bez obzira na izvođenje na ovogodišnjem Grad Teatru.
- Postavljena je u Budvi i nije se nimalo promijenila u glumačkim zadacima i rediteljskom postupku. Ali, promijenila se u pogledu mizanscena i nekih radnji koje su dodate karakterima, situacijama, dešavanjima.
Igrajući rame uz rame sa starijim kolegama i proslavljenim glumcima, Otašević nije ostao u drugom planu. Naprotiv, i u ovoj predstavi je došao do izražaja njegov kvalitet. A na pitanje da li je to bio veliki zalogaj za glumca – studenta, odgovara:
- Svaka uloga koju sam do sada dobio bila je veliki izazov. Uvijek strijepim kada uzmem tekst i dođem na prvu probu. I ne samo tada, već i pred premijeru. I poslije premijere. I svaki put kad je igram. Sumnjam u sve što radim i pokušavam da otkrijem je li to dobro, treba li još nešto, griješim li u nečemu – kaže ovaj mladi čovjek potpuno predan pozivu za koji se još školuje.
Slučajni primorac: Ako bismo pojednostavili biografiju Otaševića i izdvojili one uloge po kojima je prepoznat kod šire publike, svakako bi mogli reći se odlično snalazi u „primorskim temama“. On je Ždero u „Lukrecija iliti Ždero“ i Đani u „Ribarskim svađama“, ali i Luka Radmilović u „Budvi na pjenu od mora“. No, Otašević kaže da su te uloge kao, uostalom, i veći dio onoga što mu se dešava, rezultat sticaja okolnosti.
- Iskreno da kažem, nisam razmišljao o tome koliko te dvije predstave i serija imaju zajednočkog. Ali, kad razmislim, postoji neka slučajnost koja se tu „ukačila“. Baš zanimljivo! Bezbroj slučajnosti mi se desilo u životu, uključujući i to da krenem da radim ovoliko, i da me zapadaju ovakve uloge... Nešto se tu odvija, a ne znam što – čudi se, donekle, i sam sebi.
Drugi komad sa Jagošem Markovićem: Kada je rad na predstavama u pitanju, već se nalazio u glumačkim ansamblima reditelja koji su poznati širom regiona: Radmile Vojvodić, Paola Mađelija, Jagoša Markovića i Ane Vukotić. Sa posljednja dva umjetnika – Markovićem, koji je crnogorski umjetnik koji rijetko radi u Crnoj Gori, i Vukotić koja je svoje ime stekla u Crnoj Gori, a sada je upoznaju i van okvira naše zemlje – radio je upravo na „primorskim temama“. Pitali smo Otaševića kako izgleda raditi sa njima, koliko su u svom postupku slični ili različiti, mogu li se uopšte uporediti.
- Svi reditelji imaju neki svoj pečat, neki svoj način. Zanimljivo je što je pristup režiji Jagoša Markovića i Ane Vukotić potpuno drugačiji. I uloga je potpuno drugačija. Ali je duh isti, i to nas održava, povezuje. Mislim da nije do Jagoša što ga nema toliko u Crnoj Gori. Kad smo radili „Lukreciju“ i kada su ga pitali zašto ovdje ne radi, rekao je: „Ja radim. Vi me zovite“. Sada sam dobio novu ulogu kod njega. Igram lik Hemona u „Antigoni“ koja se postavlja u Narodnom pozorištu u Beogradu. I nakon „Antigone“, moći ću da kažem da sam sa oboje radio po dvije predstave - otkriva nam talentovani glumac.
Studije ispred posla: - Čini mi se da sam i sa Jagošem i sa Anom tokom radnog procesa na provoj predstavi pokušavao da nađem način da komuniciramo tako da stvorimo zajednički jezik, da shvatim što hoće da mi kažu. Jer, mlad sam, ne znam još ništa o ovom poslu, a ne još da predlažem... A onaj put koji treba preći dok se ne nađemo, dok se ne sporazumijemo, dok se ne otvorim i dok me oni ne poguraju i, bukvalno, izvuku iz mene što treba, trudim se da što prije pređemo. Onda možemo da počnemo kreativno da radimo – opisuje Otašević saradnju sa poznatim rediteljima.
No, njegova prednost u odnosu na mnoge kolege nije samo u tome što je iza njega mnogo uspješnih uloga, već u tome njegovoj svijesti koliko – i gdje – još treba da uči i nauči. Za njega studije nisu samo nužno zlo, gradivo koje se mora savladati, umjesto da se igra što više.
- I dalje mi više pomažu studije za posao, nego posao za studije, čini mi se. Jer studije nam „udaraju“ dobar temelj. A bez tog temelja i tog rada, ne bi ništa postigli na sceni.
Najbolji među 700: Primorske teme nisu jedine za koje se može reći da ih povezuju slučajnosti. I prvu glavnu filmsku rolu u debitantskom ostvarenju Jelene Bajić – Jočić „Led“ je, kaže, dobio sticajem okolnosti. O tome i sada priča s uzbuđenjem.
- Godinu dana prije kastinga za „Led“ bio sam na audiciji za film „Krugovi“ Srdana Golubovića koji se snimao u Trebinju. Održavala se na Cetinju, gdje je bila cijela moja klasa. Na žalost - nisam prošao. Ali, na sreću sam uopšte otišao na tu audiciju! Zamalo sam ostao kući, jedva sam se probudio... Tada su me slikali i u kasting agenciji su zadržali te moje slike. Rediteljka „Leda“ je tražila glavnog glumca i među 700 slika glumaca odabrala je 200, gdje su bile i moje.
Nakon što su od njega tražili da pošalje snimak par replika, „jer rediteljki odgovara izgled, pa je htjela da vidi i kako glumi“, Otašević opisuje kako je sa kolegom s klase Milošem Pejovićem, drugovima iz komšiluka i sestrom napravio snimak u zadnji tren.
- Glumio sam, onako, sam sa kamerom, trudio se da pokažem najviše što mogu sa te dvije scene koje traju, otprilike, minut. I poslao sam taj snimak – dodaje i kaže da su se događaji koji su uslijedili odvijali nevjerovatnom brzinom.
Jedne večeri je dobio poziv da se u Beogradu pojavi – već naredno jutro. Umoran od časova, ali odlučan, rano zorom je bio na aerodromu kako bi krenuo „prvim avionom u koji uspije da uđe“... U Beogradu ga je sačekala nova audicija. Nekako - u povjerenju nam kaže da do samog kraja nije vjerovao da će dobiti ulogu, iako je tada već znao da je među petoro u najužem izboru. „Ali, da baš meni daju da igram Šumadinca, bilo je teško za povjerovati“, dodaje. Kada je saznao da je dobio glavnu ulogu u filmu „Led“, bio je u šoku.
- Odmah sam otišao u kafanu da častim kolege, društvo, zovem roditelje, sve najbliže, svima javljam... Svi profesori su mi izašli u susret da ispite položim u deset dana. Cijela klasa je zbog mene ubrzala ispite da bih pošao sa snimam film – sa zahvalnošću govori o onima koji su mu pomogli da mu obaveze na fakultetu ne budu problem niti prepreka za njegovu prvu glavnu ulogu.
Batine lekcije o životu, filmu, ljubavi: Tokom priprema za tumačenje lika Milivoja, priča dalje Otašević, imao je idealne uslove. „Učio sam da jašem, da žanjem, živio sam na selu deset dana, radio sa drugim glumcima... Da nisam ulogu uradio kako treba, baš bi bila bruka“, priznaje mladi Cetinjanin.
Posebni su bili trenuci, kaže, kada je igrao uz Velimira - Batu Živojinovića, čovjeka iza koga je oko 300 različitih uloga i više skoro šest decenija rada.
- To je nevjerovatan osjećaj. Ušuškani ste i sigurni kao mala beba. Kadgod smo imali scene zajedno, a ja bih nešto pogriješio i rediteljka mi pokazala korekciju, on bi me ohrabrio, pomogao, dao sugestiju šta da uradim. Rekao bi mi neke sitnice koje u kadru mnogo znače. I – uopše o životu, filmu, ljubavi... Nema čemu me nije učio čovjek – prisjeća se Otašević tog, za njega, nevjerovatnog iskustva.
Živjeti u autu: Sada, kada je očigledno da se nalazi između na poslovnom raskšću između Crne Gore i Beograda, skromi glumac jednostavno odgovara:
- Trenutno sam najviše na Cetinju, gdje sam još student četvrte godine FDU. A kad završim školovanje, biću tamo gdje bude posla. Ako ga bude više u Beogradu, moraću fizički više da budem tamo. Nisam nikada imao problem da se negdje preselim, da živim negdje drugdje. Čak to i volim! I - nemam nikakav plan za budućnost.
Podsjetivši kako je njegov život pun iznenađenja i sticaja okolnosti, on dodaje da je, i pored svega, neumoran i nezaustavljiv.
- Maj sam proveo na putu od seta do škole, od škole do pozorišta, od pozorišta do kuće, pa do kreveta, pa - ujutro opet set. Stalno sam u akciji! Kažem da živim u autu, jer u njemu uvijek imam rezervnu garderobu, obuću i ne znam ni sam što sve ne. Otkad sam počeo da radim – ne stajem!
A na pitanje da li zna kada će stati, ima li za to neki „rok“, sliježe ramenima i odgovara:
- Ne znam. A ne bih ni volio da stanem. Iako se žalim da mi se spava, ne bih volio ni umio da stanem. Već sada kada imam pola dana slobodno, ne znam šta da radim: naspavam se i onda ne znam što ću od sebe... A za 40 godina? Tada ću već željeti više da odmaram. Valjda – kaže Otašević kroz osmijeh na kraju razgovora za Portal Analitika.
Kristina JERKOV
Foto: D. Ševaljević, oficijelne stranice
