(Danas je Svjetski dan borbe protiv narkomanije. Ovaj tekst je posvećen borbi protiv ovog užasnog poroka koji razara društvo)
„Već 12-13 godina imam problem. Počelo je od alkohola. Onda sam uzeo i marihuanu, koja je otvorila ’ružičasta vrata’ za ulazak u heroinski svijet. A onda je heroin na velika vrata ušao u moj život. Prepustio sam mu se, živio ga, zavaravao me je, varao me. A bio sam ubijeđen da ja imam kontrolu nad njim.“
I tako, dok mladi ljudi završavaju fakultete, stvaraju porodice i rade, tridesetjednogodišnji Ž. V. iz Podgorice godinama je, samokritički kaže, „studirao“ heroin i bio mu „maksimalno posvećen“.
Sada je u Centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju na Kakarickoj Gori. „Kad shvatim gdje sam ja sa 31 godinu, umjesto da sam okružen dragim ljudima, porodicom... Umjesto da moji najmiliji mogu na mene da se oslone, ja zavisim od njih“, priča ovaj mladi čovjek, kojem je droga život okrenula naopačke.
„Mislio sam u početku da je to bila samo radoznalost. Međutim, shvatio sam, baveći se ovdje u Centru sobom, da je to ipak bio bijeg od stvarnosti i svakodnevnih problema. Neraščišćeni odnosi u familiji, pogrešan izbor škole, emotivno razočarenje, sve me to pritiskalo“ - kaže Ž. V.
Lažni smisao i utočište: „Heroin mi je u početku davao smisao životu i pružao utočište od svakodnevnih problema“, prisjeća se. U početku je drogu uzimao povremeno, vikendom, sa društvom. Vremenom, većina njegovih prijatelja je pod pritiskom porodice izašla iz tog mračnog svijeta, dok je on postajao sve zarobljeniji.
„U to vrijeme bio sam u nekom buntu, nezadovoljan sistemom, tražio posebnost u životu. U bijegu od stvarnosti, čovjeku je najlakše da se sakrije. Računao sam - neće se to meni desiti. Tako sam iz godine u godinu tonuo dublje i dublje, u očaj.“
Ž.V. tvrdi da je život iza „ružičastih vrata“ svjesno odabrao, te da ga u svijet poroka niko nije silom uvukao.
Prvim uzimanjem heroina otvara se za njega Pandorina kutija. Droga postaje dio svakodnevice bez koje je nemoguće pregurati dan. „Nije heroin samo prašak koji vidite. U početku je čovjek fasciniran njime, kasnije to postane potreba, način života, stil života, odnos prema ljudima. Malo ko koga može prosto da uvuče u taj svijet. I meni je, na kraju krajeva, to neko ponudio, A zašto sam ja uzeo - to je pravo pitanje. Zašto nijesam bio u gardu i rekao - šta će meni to u životu i pobjegao od svega toga?“
Znam da mogu biti dobar čovjek: Ž. V. tvrdi da je svjestan da boluje od teške hronične bolesti. Ipak, ne vjeruje u izreku „jednom narkoman - uvijek narkoman“ i ističe da su to stereotipi i predrasude. Svjestan je da vrijeme ne može da vrati. Vjeruje, međutim, da ispravnim ponašanjam i trezvenim razmišljanjem, uz ponovo ukazano povjerenje porodice i prijatelja, sebi može krčiti put. I dobiti novo vrijeme na dar.
„Znam - ono što je urađeno ne mogu da promijenim. Mogu, zato, da današnji dan živim na kvalitetan način, da budem dobar čovjek i da svojim životom i postupcima potvrđujem da ima smisla. Ljudi vraćaju povjerenje u mene i ponovo mi daju šansu. Unutrašnji mir i istina koja čovjeka ispunjava, najveća su satisfakcija“, ističe.
Ž. V. ne krije zadovoljstvo oporavkom u Centru. Za program – „dvanaest koraka do izliječenja“, koji se primjenjuje u toj ustanovi, ima samo riječi hvale.
„Godinu dana boravka ovdje, mislim da je prava stvar. Nakon pola godine, imamo pravo na vikende. Boraviti ovdje godinu dana i onda izaći kao ’pušten s lanca’, ne znam koliko bi bilo pametno. Ovako, svakih petnaest dana izađemo na vikend, pa malo sebe probamo, i vidimo na koji način funkcionišemo“.
Njemu je ostalo još par mjeseci do izlaska iz Centra.
„Prije nego što sam došao ovdje, pet puta sam bio na detoksikaciji u psihijatrijskoj bolnici u Kotoru. Htio sam da probam jer, stvarno više nijesam imao kuda. Majka je užasno ostarila, brat zapao u očaj zbog mene“, prisjeća se lične i porodične borbe sa heroinom.
Tvrdi da lako može naći pomoć onaj ko je želi i traži. U Centru je, kaže, našao spas i šansu za novi početak.
„Ovdje sam naišao na momke koji su tu već bili pola godine. Oni su mi dali nadu. Shvatio sam da ja nijesam ništa drugo u odnosu na njih,“ kaže, i dodaje:
„Dan po dan, sat po sat, bilo je teških trenutaka, lomova, razmišljanja. Ali, shvatio sam da moram da istrajem. Sad kapiram da se stvarno može, i zahvaljujem Bogu što sam živ. Možda sam danas mogao da budem u zatvoru, nekoj bolnici.“
Mojoj majci osmjeh dobro stoji: Tokom svih godina borbe sa drogom, podrška i ljubav najbližih nije izostajala. A bez nje se ne može - tvrdi Ž. V.
„Imam veliku podršku porodice. Shvatam da mi je sa 31 godinu ipak porodica samo ostala. Svih ovih godina me nijesu ostavili. Bez njih ne bih mogao da plaćam liječenje. Oni su mi motiv da istrajem. Majka se, napokon, poslije 12 godina, ponovo smije. I - osmjeh joj dobro stoji. To mi daje stimulans i smisao, to je moja zvijezda vodilja. Ta je žena zaslužila bolje, a mnogo je zbog mene propatila.“
Porodica je godinama očajnički pokušavala da mu pomogne, ali nijesu znali pravi način. „Ja nijesam ni htio pomoć,“ kaže on. Nakon brojnih liječenja, uprkos materijalnom posrnuću familije, Ž.V. se ponovo vraćao drogi.
„Bio sam i na blokatorima, u komuni, na metadonskom liječenju, na detoksikaciji. Ali, nije bilo moje konačne odluke. To su bile uslovljene stvari, da ispoštujem porodicu. Ovdje mi se polako odmotava život. Život je da se živi, i kad je lijep i kad je ružan. Majka je prilično stara, brat očekuje pomoć od mene i to su stvari u kojima čovjek treba sebe da pronalazi i da traži smisao.“
Tvrdi da, koliko god stvari bile loše, „ne mogu biti gore nego kad se drogirao“.
Neće biti vatrometa kada izađem iz Centra: A kako vidi sebe kada izađe iz Centra?
„Svi mi hoćemo novi život u koji ćemo ući na velika vrata. I to nakon samo godinu dana ovdje. A ja shvatam da ljudi imaju svoje probleme, i da neće biti nikakvog vatrometa kad izađem odavde. Ali, jedan dio problema sam već riješio, a ostalo – polako i lagano.“
Ž. V. ne sumnja u svoje izliječenje. Smatra da će jednom zauvijek zalupiti vrata svom dugogodišnjem poroku i mračnom saputniku. „Da nema nade, ne bih trošio ni pare mojih, ne bih ni svoje dane traćio. Bilo bi poštenije drogirati se, raditi sve i svašta, biti doživotni buntovnik. Svako, na kraju, nosi svoj krst.“
Ž. V. radi u sektoru marketinga i ima namjeru to i da nastavi. „Imam na poslu fino društvo, zdravu i normalnu ekipu. Posao čovjeku znači, najlakše je da se kući sjedi i dokoličari. Počeću da radim, postoje grupe samopodrške u gradu koje će mi pomoći da ne posustanem. Jer, najgore je kad čovjek zaboravi gdje je bio, a to nikako ne smije kad je ova bolest u pitanju.“
Onima koji su preživljavali sličan košmar Ž. V. poručuje: Ljudi, može se!
„Meni danas ništa ne hvali, zadovoljan sam i ispunjen. Radim na sebi po prvi put u životu, vraća mi se smisao. Najlakše je pobjeći, biti kukavica. Ali, to je i najodvrtnije. Živio sam heroin toliko godina, vidio sam da me je od nekog početnog smisla doveo u potpuni besmisao i sad se klonim od negativnih misli.“
Ističe da je ljubav pokretačka sila i nada se da će nakon mnogo godina lutanja pronaći „srodnu dušu“ koja će mu pružiti mir i sigurnost.
„Čovjek kad je u krizi ne može ni da živi, a kamoli da ima seks. Kad si pod heroinom - to je ludo i nenormalno. Ujutro se budiš sa nekim gadnim osjećajem. Meni ne treba žena za seksulne odnose, treba mi osoba koja će da me zagrli ujutro, treba mi ljubav, toplina, razumijevanje. Osjećaj da si nekome drag, da te neko voli i da si nekome potreban.“
Ana Uglik
