Radio je godinama u nikšićkom Metalcu, pa onda u Željezari, a posljednjih godina najrađe vrijeme provodi u svojoj maloj radionici gdje nastaju unikatni duborezi. Iz naselja Oštrovac rukotvorine Zdravka Todorovića stigle su na svaki kontinent, ni sam ne zna koliko je gusala napravio i kaže da nema broja ikonama, suvenirima... koje je uradio po narudžbi, za znane i neznane.
"Prije više od tri decenije zavolio sam duborez, da bih se, pošto sam otišao iz Metalca, a to je bilo početkom ovog vijeka, potpuno posvetio drvetu. Dok sam zvanično bio u metalskoj struci važio sam za priučenog majstora, a onda se, iz godine u godinu, stvaralo i učilo. Moje gusle stigle su na sve kontinente, stigle su tamo gdje ja nikad nijesam bio i neću stići", počinje priču Nikšićanin Zdravko Todorović u čijim rukama komad javorovog drveta već prerasta u vrijednu umjetninu.
Javorove trupce nabavlja od drvosječa, a ako već mušterija neće dlaku s konjskog repa strune najčešće uvozi i to je ribolovni najlon, ali koji nije elastičan. Na gusle zateže jareću kožu i tvrdi da je najbolje da odstoji godinu, jer ne smije biti sirova.
"Koristim ručne alate, vrlo rijetko, i to samo za rezbarenje likova i sitnijih detalja, CNC mašinu. Najviše sam gusala isključivo ručno napravio. Vodio sam najprije evidenciju, popisao sam ih do prije nekolike godine više od tri hiljade, ali ne znam koliko sam ih ukupno napravio. Najlakše bih izračunao po najlonu, jer znam koliko pakova nabavim, kolika je dužina i kad mi prifali", kaže Todorović.
Najbolje mu se pokazao javor iz Cuca, kaže da gusle napravljene od njega imaju najbolji zvuk, jer je drvo iz krša i nabijene je strukture, mada ga je nedavno pozitivno iznenadio i jedan komad koji je rastao u podnožju Krnovske glavice.
Gusle Zdravka Todorovića; Foto: Ratko Perošević/Pobjeda
Mnogo toga treba da se „skocka“ da bi gusle imale odličan zvuk, kaže Nikšićanin zlatnih ruku, a njegov prijatelj narodni guslar Milan Vujović to potvrđuje.
"Od mnogo faktora zavisi kakve će biti gusle, ako već ne služe samo kao suvenir. Zavisi od dubine i obima karlice, od strune na njima i gudalu, od kože i na kraju kako je sve to uklopljeno. Rijetki su guslari kojima nijesam pravio gusle, a čini mi se i da nema naroda i vjere koji ih nijesu od mene kupili. Ima u Nikšiću još majstora za gusle, nekad ih je bilo možda i više, a kako i ne bi kad je grad podno Trebjese uvijek bio prepoznatljiv po guslarima, po epskim pjesnicima, duborescima. Nekad je pazarnim danom, a to je bio ponedjeljak, na nikšićkoj pijaci moglo da se nađe i po 30 gusala za prodaju", prisjeća se Zdravko Todorović.
U Nikšić se nekad dolazilo za gusle koje su pravili Momir Perošević, Lolo Ćeranić, Jovo Adžić...
Priznaje, uz osmijeh, da sebi još gusle nije napravio, a ima dvadesetak raznih modela gusala koje radi.
"Nekim mušterijama se žuri jer putuju, drugi žele da ih poklone prijatelju... Pare im nijesu problem, ali jeste meni vrijeme, jer ne prave se gusle za sat ni dan. Ima ih koji drevni instrument kupuju kao da su došli za dva metra drva za ogrijev, mada kad pogledaš cijene, nažalost, i nije neka razlika u iznosu. U ovoj radionici provodim i dan i noć. Uveče najčešće lakiram i ložim da bi se sve to osušilo i prostor bio oslobođen za naredni dan i neki novi trupac javorovog drveta. Cijena zavisi od zahtjeva kupca, od broja detalja, utrošenog vremena, umješnosti... Nešto vrijedi 50, a nešto i 500 ili više eura", kaže Zdravko Todorović, priznajući i da ima mušterija koje dođu za jedne, pa ako zateknu još koje završene, kupe dvoje ili troje gusala.
Najvažnije mu je, kaže, što uživa u svojoj maloj radionici, sreta se i druži s ljudima, popije po koju, a zaradi i dnevnicu. I to što je zvanični radni vijek proveo u metalskoj struci nije mu škodilo.
