Piše: Bratislav KOKOLJ

“Htjeti znači moći” – iskonska je poruka u svemu i svima - snažnima, umnima i slabašnima. Kadikad - čerčilovski rečeno – uz krv, znoj i suze. Hrabrima, upornima i zasluženo srećnima – san je želja i imaginacija. Silnim zalaganjem i recentnim znanjem mnogi snovi se “pretoče”u stvaranost. U zbilju . Nekima i izobilju!
Nakon ovog, po sjećanaju sročenog, Andrićevog citata, izrečenog prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost onog hladnog 11. februara 1962. - da malo zavirimo u olimpijsku dvoranu gdje je tridesetak crnogorskih navijača egzaltirano slavilo, a barem 3.000 Španaca gorko tugovalo. Znamo sporad česa. Taj jedan gol razlike u polufinalu – vrijedi koliko i golemi grumen već tada osvojenog “suvog “srebra.

Ali, ostaće za pamćenje jedna, enciklopedijska, scena: naše su slavile nakon gubitka zlatnog odličja. To je, kažu, ponajveća pobjeda – nad samim sobom! Koja je to ekipa, nacija i reprezentacija tako gordo i trpeljivo – otrpjela nepravdu. Tim “zaraznim”, raspjevanim krešendom slavlja u dvorani – obodrili su i one pomalo rastužene naše građane. Da promptno, zastavama, pjesmom, krikom i uzvikom slave dosad najveći doseg CG sporta,
Uz oprost na pretencioznosti “običnog građanina - predlagača” - a mojih istomišljenika, zasigur, ima golem broj – zar srebro ne zavređuje petnaestak pozlaćenih odlikovanja koje bi predsjednik naše države, nadamo se, trebalo da uruči zornim igračicama i potihom, vraški umješnom učitelju i selektoru Adžiću.
Taj čin uručivanja, ako ovo nije “protokolarna jeres”, umjesto u rezidenciji, valjalo bi obaviti prilikom veličanstvenog dočeka. Kasno naveče, pred desetinama hiljada ljudi na glavnom trgu glavnog grada i stotinama hiljada tv gledalaca. Diljem malene države koja je iznjedrila veeelika i viteški hrabra ženska srca u grudima maestralnih, hitronogih i ubojito brzorukih rukometašica naše reperezentacije…

No, bez dvojbe oni su , dostojno i junačno, i ranije i sada - reprezentovali Crnu Goru. Doseg do polufinala je, dakle, za golemu pohvalu i nezaboravan respekt. Stoga naš poštovani predsjednik bi komotno mogao iz trezora “zahvatiti“ još jednu poveću pregršt ordena – za svakog pojedničano…
Gospodin Čedo Vuković, nedvojbeno dokazani bard naše pisane riječi i uzorite misli - nakon odgledane triumfalne polufinalne utakmice sa Španijom – došapnu mi: “Ako naumiš da o ovom čudu nešto lijepo napišeš, ako đevojke osvoje zlato – eto prilike da uvaženi čelnik Crne Gore, radosno i ponosno do kraja , odsluša državnu himnu. Ergo, i ja ću je, sa mojim, ravno 92 godine starim kostima, stojećki pred televizorom, saslušati do potonje note. I sa velikim oduševljenjem gledati naše najveće slavlje i radost , na istom mjestu i jednakim ushicenjem, kao i onog istorijskog 21. maja 2006. godine.