Prije nekoliko godina senzaciju u regionu izazvala je folkerka nespomenka koja je krstila svoga psa. Svi su se pitali o njenom mentalnom zdravlju. I onog ko je na krštenje paščeta pristao. U vremenu sadašnjem senzaciju ne izazivaju ni mnogo čudnije stvari. Oguglali smo. Svak u svoj mali život i u svoju malu busiju.
A onda je osveštana zgrada jedne opštine. Pa fudbalski teren. Nov auto se podrazumijeva. Stari pogotovo, ko zna ko je bio prethodni vlasnik i kako ga je nagonio. Kancelarije. Sa srećom u nov posao. Interesantno, trud i marljivost na tom novom poslu nisu prvo za šta se čojek u mislima veže.
Nekada je narod osveštavao samo svoju kuću u jutro slave. Danas što kome nampane. Odavno su zdravi ukućani koji žive u ljubavi sa sobom i jedni s drugima prestali da budu jedina briga. Mislimo da se zle sile upliću i mrse nam konce, ne mislimo da smo možda sami ta zla sila. Koju jedino treba pobijediti. Mislimo da će tamjan oćerati duhove oko nas. A 100 puta su grđi duhovi u nama.
I vjera jes potrebna. Ne vala nužno u više biće, u nevidljive sile koje mogu da prekroje sudbinu. Sve vrijeme zaboravljamo na vjeru u sebe. U svoje biće.
Aman, čovječe.
Važnije je jedno drugo osveštavanje. Osvješćenje. Sebe ponajprije. Samoosvješćenje.
Dobro čini i dobrim će ti se vratiti.
Od najmanjeg: ljubazno se ophodi prema onima s kojima dijeliš leb i onaj džak soli. Podijeli svaki strah i svaku radost. Pitaj boli li šta, boli li duša, možeš li kako pomoći. Saslušaj, zagrli, poljubi, zacijeli. Van kuće osmotri okolinu i VIDI ko je, što je oko tebe. Pomozi koliko možeš, a uvijek nešto nekom možeš. Ne misli da nije bitno.
Na poslu ne odrađuj, nego zarađuj, poštuj činjenicu da ti plaća račune; radi pošteno. Vozi sigurno. Igraj svim srcem. To što činiš, čini da valja. Čini dobro, ne kaj se.
Osvještavanje, onda, prestaje da bude potrebno.
A svakako ne smije da bude vijest.
