Svake godine priroda nas podsjeća na istu stvar – život se nastavlja. Show must go on.
Nisu (samo) velike stvari sreća. Ni nema velikih stvari, samo u vitičastoj zagradi skupljati male pobjede.
Nosiš jbn masku.
Ideš pješke đe god možeš.
Pomažeš i ako te ne pitaju.
Ne uzimaš dobre okolnosti zdravo za gotovo.
Ne shvataš ljude olako.
Porodicu voliš najviše. I onda kad te nerviraju i kad želiš da vrištiš i da pobjegneš – onda pogotovo.
Poklanjaš.
Za sobom ne ostavljaš đubre. Ni bukvalno, ni od riječi i misli.
Kupiš od seljaka koji živi tu blizu, u susjednom selu.
Ne nagaziš mrava.
Snimiš u travi bubamaru.
Postoji milion načina na koji život možemo učiniti značajnijim, ispuniti ga smislom u ovoj žabokrečini besmisla. Nastaviti život.