Piše: Milorad Minjo Ražnatović
Neposredno izražavanje volje građana, kao ideja i kao razrnovrsni oblici ostvarivanja te ideje, sežu još u davna vremena Antičke Grčke. Od tada pa do danas, na ovoj našoj planeti, smjenjivala su se društveno-politička uređenja i načini vladanja, ali ni poslije toliko prohujalih vjekova nije iznađen oblik demokratije koja „mora postojati kao autonomna organizacija moći naroda“ (Jacques Ranciẻre, francuski filozof u intervjuu „Monitoru“).
Parlamentarna demokratija koju danas baštini najveći broj država u svijetu jeste civilizacijsko dostignuće i, zasad, nezamjenjiv oblik demokratskog izražavanja volje građana. Međutim, i ona ima svoje domete i ograničenja, jer „svaki državni oblik je aproprijacija,odnosno privatizacija moći naroda“(Ranciẻre), tako da se ni njome ne dostiže ljudska težnja za neposrednim učešćem naroda u vladanju državom.
Svrha demokratskog izbora: Građanin je „osuđen“ da podržavajući na izborima programe i politiku određene stranake i birajući njihove predstavnike u skupštinama državnih i lokalnih zajednica, zapravo prenosi svoje „pravo glasa“ na njih. A Koliko će se taj „glas naroda“ čuti zavisi od demokratske uređenosti države i razvijenosti institucija koje je čine. On je po prirodi mnogo „tiši“ u tranzicionim - pretpolitičkim društvima koja nijesu razvila jake demokrtske institucije i koja su još uvijek opterećena starim vrijednostima i tradicijom. Takva društva predstavljaju plodno tlo da se putem izbora, po svaku cijenu, ne isključujući manipulacije i grube obmane, dođe do vlasti.
Crna Gora još uvijek pripada jednom takvom miljeu, ali sa specifičnostima koje ne postoje u nijednoj drugoj državi. Te specifičnosti proizilaze iz ovdašnjeg stanja duha koje se ogleda u tome da jedan dosta veliki broj njenih građana nema jasno izgrađenu svijest o sopstvenom identitetu, državi i njenim vrijednostima, kao i da političke partije srpske provenijencije zajedno sa jednom okupatorskom institucijom (SPC) kontinuirano rade na diskreditaciji Crne Gore, što opterećuje crnogorsku društvenu scenu i usporava njenu demokratsku tranziciju. U ovakvoj situaciji, na političkoj sceni je sve dozvoljeno. Izbori su prava prilika da se pošalje politička poruka, „odapne otrovna strijela“, podiđe građanima nerealnim obećanjima ili sklopi neprirodni savez kako bi se ostvario zacrtani cilj.
Politika bez skrupula: Najilustrativniji primjer jedne takve političke i moralne bezskrupuloznosti predstavljaju posljedni lokalni izbori održani u Podgorici i još jednom broju opština u Crnoj Gori, na kojima su politički subjekti srpske provenijencije, u cilju osvajanja vlasti, pokušali grubo obmanuti građane. U tim nakanama čak i udruživanje sa „crnim đavolom“, odnosno sa partijama koje u javnosti slove kao građanske, a u državnom smislu crnogorski opredijeljene, nije im bilo mrsko. Koristeći savez sa ovim partijama, kojima je ustvari svoj uskostranački i lični interes bio i ostao iznad državnih interesa, prosrpska opozicija je zapravo pokušala prevariti građane ubjeđujući ih u svoju privrženost državi Crnoj Gori. A poruke koje su slali javnosti o dramatičnoj političkoj i ekonomskoj situaciji, o visokom stepenu korupcije, medijskim neslobodama itd., samo su bile plašt iza koga je trebalo sakriti prave namjere.
Deklarativno i stvarno: U funkciji nove slike o sebi su bile i nevješto kreirane „glumačke role“ lidera tri najjače opozicine stranake, koji jedan drugom u bradu, povjerljivo, saopštavaju, kako se moraju obračunati sa svim ovovremenim pošastima, te da su oni glas i spas naroda. U svrhu pridobijanja povjerenja građana služio je i tekst „molećivog“ sadržaja, koji je glasio: „hajde da u ovako lijepoj i bogatoj državi svi živimo bolje!“ Naravno, suština deklarativnih nastupa u kojima su sporadično, nemušto i stidljivo izražavali odnos poštovanja prema državi u kojoj žive, ostala je nepoznata građanima Crne Gore.
A i kako ne bi, kada su bili svjesni opasnosti od tih „pojašnjenja“, jer bi se u tom slučaju morali jasno izjasniti da ne priznaju crnogorsku crkvu, narod, jezik, istoriju, simbole - grb zastavu i himnu, a to su sudbonosna pitanja bez kojih jedna država ne može graditi svoj suverenitet, svoju duhovnost i svoju slobodu.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, ovi farsični, neiskreni i nastupi kojima je jedini cilj bio pridobijanje jednog dijela crnogorskog biračkog tijela, a preko njih urušavanje crnogorskog identiteta, dobili su svoju potvrdu kroz gruba osporavanja crnogorskog jezika, povodom njegovog zakonskog uvođenja u školske udžbenike i nastavu. To se ovih dana ponavlja, osporavnjem izmjena Zakona o popisu. Nažalost ili na sreću, u toj „hajci“ najgrublji i najekstremniji su bili i ostali predśednik i potprdśednik PZP.
Kada se ne ostvare očekivani izborni rezultati, a građani ne naśednu na manipulacije i ne povjeruju u lako data obećanja, onda se koriste drugi metodi borbe. Stalno zasipanje javnosti o neregularnosti izbora smišljeno je u svrhu njihove kompromitacije organizovanja novih. I tako se u nedogled ponavlja ista priča. Ko o čemu, opozicija o novim „poštenim“ izborima i o svojem ubjeđenju da će na njima pobijediti. Samo još treba da u svoja izborna obećanja i svoju iskrenost ubijede i građane. A to je, pored ovakvih, blago rečeno, nedosljednosti, nemoguća misija.
Za gubitnike, čitaj opoziciju, izbori su izvor i smisao života. Oni su njihova nada, ishodište - hljeb nasušni. Za njih su oni igra bez granica - do ostvarenja pobjede. Zato poklič: još hljeba i izbora!, najvjernije odslikava suštinu opozicione politike.
