Njegova porodica stradala je u napadu ruskih trupa, pri čemu je Perebjinis za njihovu smrt saznao sa Twittera.
Sve se dogodilo prije nekoliko dana, tokom još jednog vazdušnih napada ruskih snaga. Internetom je počela da se širi fotografija četvoro civila ubijenih nedaleko od memorijalnog centra posvećenog žrtvama Drugog svjetskog rata.
“Prepoznao sam torbe koje su nosili. I njihovu odjeću. Tako sam shvatio da je to moja porodica”, kazao je Perjebinis za Njujork tajms.
Poginuli su njegova supruga Tatjana (43) i djeca Mikita (18) i Alisa (9). Četvrta žrtva napada bio je 26-godišnji volonter lokalne crkve, koji je zajedno sa Sergejevom porodicom pokušavao da pobjegne od napada.
Kada se sve dogodilo, Perebjinis nije bio sa porodicom, jer je otišao ka Donbasu, kako bi pokušao da evakuiše majku.
“Ovo je ratni zločin i neko mora biti odgovoran. Izgubio sam sve. Izgubio sam sve što je bilo smisao mog života. Ostao sam potpuno sam”, kaže on.
Napad se dogodio u nedjelju, a u njemu je ukupno stradalo osam civila.
Članovi Sergejeve porodice sa sobom su nosili i kućne ljubimce – dva psa. I oni su stradali.
Njegova djeca poginula su na licu mjesta. Sa druge strane, Tatjana je preminula dan kasnije u bolnici. Da nešto nije u redu, Sergej je shvatio kada je preko aplikacije opazio da se telefon njegove supruge užurbano kreće ka bolnici. Nedugo zatim, na Twitteru je ugledao fotografiju.
Perebjinis i njegova supruga u braku su bili 23 godine. Živjeli su u Donjecku, no 2014. godine su usljed tamošnjih sukoba pobjegli u Irpin kod Kijeva.
Njegova supruga raila je za softversku kompaniju iz Silikonske doline, a kada je došlo do invazije – uprkos tome što je firma njoj i njenoj porodici ponudila da napuste Ukrajinu, nije to učinila. Sergej i Tatjana odlučili su da ostanu u državi, misleći na stare roditelje, ali i jer njihovom sinu ne bi bilo dopušteno da ode, s obzirom na to da su vlasti do tada već obavijestile mlađe muškarce da moraju ostati, u slučaju da ustrebaju tokom mobilizacije.
Nakon nekoliko dana invazije, njihov stan u Irpinu je uništen, pa je porodica morala pobjeći u sklonište u kojem nije bilo ni struje ni vode. Upravo to natjeralo je porodicu da potraži sigurniju destinaciju – ali su umjesto toga stradali.
