Gradaciji ,,velike Srbije“ se ne nazire kraj, ili oni koji gradiraju tako misle! Ovih dana angažovani ,,izvođači radova“, duboko su zagazili u Pustoš sumpornih isparenja mržnje-negacije bližnjeg, zagazili u laži, prevari, idolopoklonstvu, klerofašizmu... bestidno.
Izglasani zakon, najavljeni temeljni ugovor (niko ne zna kako izgleda?), razrađeni i sprovođeni sarkastičnom brutalnošću sa jednim dobro poznatim ciljem – pljačkom crnogorske zemlje i svim ostalim što uz to ide. Lalićeva Lelejska gora, Hajka i Zlo proljeće ujedno.
Cetinje je trebalo biti pokazna vježba za sve nepokorne, nepodobne i primjer ako bi se neko u budućnosti (sadašnjosti) drznuo da se odupre ,,blagodetima i sreći“ njihove demokratije... samo što se ta ,,vježba“ nije odigrala po njihovom scenariju. Namjera je napraviti rezervat, a nalećeli su na Uvijek Ponosan i Slobodan Grad!
Endrju Džeferson, američki predśednik potpisao je 1830. godine zakon o deportaciji velikih indijanskih plemena u rezervate, na taj način je sproveden prvi zvanično ,,demokratski“ kulturocid (a i genocid). Naravno, sve je predstavljeno kao demokratski trijumf civilizacije i hrišćanstva uopšte.
Gore navedeni podatak služi kao djelimična komparacija.
Crnogorci, naravno, nijesu Indijanci (uz svo poštovanje prema Indijancima), nijesu ni nacionalisti, ekstremisti, teroristi...
Aktuelna vlast, proizvođači ludila i haosa, nesporazuma svake vrste, iznova i iznova rade svoj posao očigledno po diktatu - Moskva, Beograd, Podgorica - ,,igranka“ se nastavlja. Za lakovjerne – režim se naprasno pretvara u spasioce?! Sve je ogoljeno i bjelodano, ko ˈoće da vidi. Izgleda da je zaista neophodna određena patologija ili vrsta mazohizma (ili nečeg drugog), da bi neko radio na samoponištenju.
Crkva ima pravo da se bavi politikom (i to smo čuli)!?
U prosvijećenoj Evropi, da ne idemo dalje, demokratija se ne boji crkve i religije, ta priča je završena vjekovima unazad. Kod nas, to očigledno nije slučaj. Ako je i neko imao nedoumice oko gore navedene činjenice, Cetinje će ga sigurno demantovati, crno na bijelo. Mir (je naša nacija) se izgubio u dimu suzavca, eksplozijama šok bombi i barikadama na prilazima Cetinju.
Prođe trideset godina, a mi i dalje bijemo bitke oko istih stvari, čak na istim mjestima. I, sada su tu dvije generacije, neđe i tri generacije, građana Cetinja i Crne Gore.
MRAK PROŠLOSTI
Brana pred plimom zloupotrebe religije, negiranja nacije i države, rehabilitacije ratnih zločinaca, negiranja genocida, vazalske politike, nepotizma... mraka srednjeg vijeka i rečenice Ratka Mladića izgovorene tokom sudskog postupka u Hagu – ,,Moje vrijeme tek dolazi“. Zvuči zlokobno i istovremeno kao replika iz treš filmova.
Lalićevska, Lelejska Crna Gora, i u rečenici premijera i patrijarha: ,,Idemo na Cetinje“, ,,IDEMO NA CETINJE“, (kao da idu na Neretvu) dvosmisleno se tumači.
Očigledno da Cetinje neki doživljavaju kao „igralište“ - mjesto đe se mora udovoljiti njihovim zamislima i hirovima, naređenjima i planovima?!
Što znači pjesma sveštenika u Cetinjskom manastiru ,,kad se vojska na Kosovo vrati“??? Dok se narod po Cetinju guši i bježi pred gumenim mecima.
Je li ovo primjer primjene hrišćanske vjere i kulture, ili uvod u novo blagosiljanje dugih cijevi?
Rez, scena... Huligani!
Nakon još jednog plotuna suzavca, gust dim se raširio trgom, toliko gust da se mogao rezati nožem. Uslijedila je salva šok bombi, serija jakih detonacija tresla je prozore okolnih kuća. Iz gustog dima izranja mladić, posrće i pada na jedan od panela izložbe koja je postavljena pet dana prije protesta. Pokušava da ustane, pritrčavaju dva mladića, izvlače ga iz otrovnog zagrljaja dima. Jednog od njih u leđa pogađa patrona suzavca, na tren je zastao, i okrenuo se prema policajcu koji je sa zadovoljstvom ispalio bespotrebno još jednu dozu otrova. Na trgu nema nikog. Nestvarna tišina, dim se polako razilazi. Ista dva mladića ponovo protrčavaju trgom, čuju se povici da ne prilaze kordonu, očigledno ne haju za upozorenja, zaustavljaju se pored panela koji je na zemlji, vraćaju ga na isto mjesto na kojem je stajao onog dana kada je otvarana izložba. Čuju se aplauzi i riječi podrške. Dignutih pesnica u vazduh, ne dotičući tlo, nestaju u dimu sporedne ulice.
To su huligani i teroristi sa Cetinja!!! Prelijepa izložba koju je postavila naša uvažena sugrađanka Nataša Špadijer 31. avgusta 2021. godine, na temu ,,Turizam kroz vrijeme“ na 10 velikih panoa, preživjela je dva dana protesta, zahvaljujući, opet ponavljam huliganima, teroristima, ekstremistima...
Rez, scena... Djevojčica!
tajala je ispred kordona policije, ogrnuta crnogorskom zastavom, sijala na septembarskom jutarnjem suncu. Ispružila je ruku prema policajcu u znak pozdrava. Ručica je u vazduhu, policajac je nakon ,,dramske“ pauze prihvatio. Slika je obišla region i svijet.
Rez, scena...
Rez scena.... Mnogo scena!
DOBAR ZNAK
U nastavku teksta je kratka priča, posvećena mojim sugrađanima koji su prolazili iste ili slične situacije kao likovi iz priče. Takođe je posvećeno svim Crnogorcima i Crnogorkama koji su došli u naš i njihov grad, kao i onim drugim koji su bili spriječeni da budu sa nama. I svima koji su nas podržavali!
Ponovo se javio osjećaj kao da ga neko posmatra. Glavobolja se javila istovremeno. Spustio je viljušku pored tanjira, osvrnuo se, ustao i sporim korakom ušao u dnevni boravak. Nije mogao jesti, kroz glavu su se smjenjivale slike ljudi i žena sa barikade. Pogledom je prelazio po stvarima istovremeno osluškujući, jedino je zvuk njegovog disanja remetio tišinu.
Dva zida dnevnog boravka su bila „zauzeta“ policama koje su bile pretrpane knjigama. Na suprotnom zidu je dominirala državna zastava uramljena i pod staklom. Na zastavi, jedno krilo dvoglavog orla je bilo djelimično pokriveno mrljom boje rđe, gornji desni ugao je bio iskrzan. Čovjek priđe masivnom radnom stolu na kome su stajale nabacane knjige i papiri, otvoren laptop. Pored knjiga, nalazio se bokal sa vodom i staklena čaša. Nakon kraćeg preturanja po ladici, na sto odloži par plastičnih bočica sa ljekovima. Nervoznim pokretom istrese tablete na dlan, napuni čašu sa vodom i sasu u sebe tablete i vodu. Srce ,,preskače“, ali se ne obazire puno na to. Sklopio je oči jako, od čega mu se polovina lica pretvorila u grimasu nalik zgužvanom papiru. Zvučno ispusti vazduh iz pluća i sjede u fotelju. Bol u glavi kao da je polako jenjavao. Ipak, osjećaj kao da ga neko netremice posmatra nije prestajao. Zagledao se u nešto na drugom kraju dnevnog boravka. Na vratima, polumrak se pretvarao iz sjenu u jasan obris žene.
Sve sam spremila. Jesi li nešto pojeo?
- Nijesam, ne mogu. Kratko odgovori.
- Jakne, i…
- Sve kako si rekao. Odmori još malo imamo kad.
Ustao je polako i približio se zidu na kojem je bila okačena zastava. U staklu se vidio odraz njegovog lika. Oči su mu odražavale sjetu i umor, a kosa, mada skoro sijeda, i dalje je bila gusta iako je već zagazio u 50-te. Podigao je ruku do ožiljka na čelu, zapravo udubljenja crvenkasto-modre boje. Izgledalo je kao da vojnički salutira. Spustio je pogled prema lijevom donjem uglu zastave. Ispod stakla, ušiven na zastavi, stajao je četvrtasti komad platna bijele boje sa desetak potpisa. Rukom je dodirnuo staklo. Žena priđe i zagrli ga s' leđa.
- Je li ovako bilo onda, prije…
- Isto je, a drugačije... Ne znam kako da ti kažem.
- Nemoj da ih zivkaš, jesmo li se dogovorili? Sve sam objasnio, kako da se ponašaju… brzim pokretom prođe rukom kroz kosu.
- Ajde, idemo!
- Na Kruševo ždrijelo je l? Upita žena.
- Baš tamo.
- A njih dvojica? 'Oće li biti tamo?
- Ne, biće na drugom mjestu, eto… ne brini, da ti ne objašnjavam po stoti put.
Podiže dvije veće torbe, zatim ih spusti, priđe prozoru i pogleda u dvorište. Svitalo je, na ulici ispod svjetiljke, dvije mačke su uhvatile poluživu zmiju. Nije se bojao zmija, bile su mu odvratne, kao dječak ih je često sretao u brdima iznad grada. Koža na rukama se naježila, i čovjek se strese.
Ovo je dobar znak! Idemo…
