Njezino će se dobro strukturirano predavanje, uza svaki segment valjano izdvojeni primjeri te zaključci za dijalektologe i uopšte montenegriste dragocjeni – na nesreću – utopiti u našu neveselu društvenu zbilju i ostati nepoznati većini jezikoslovaca koji danas dominantno utiču na kulturnu, prosvjetnu i jezičku politiku u nas.
Na temelju rasprave o ujednačavanju akuzativa i lokativa autorka je zaključila i ovo: „S obzirom na to da dokidanje karakterizira oba crnogorska dijalekta, a u ostalim je, susjednim štokavskim govorima ono samo sporadično i drugačijega postanja, ova jezična značajka je važan klasifikacijski čimbenik koji potvrđuje samobitnost crnogorskoga“. Šire od zadate teme ovo je predavanje ukazalo i na značaj seoba za prilike na terenu štokavskih jezika.
PORICANJE
Dok je crnogorski jezik danas ustavna kategorija, a na svim slavističkim katedrama s tradicijom i naučnim autoritetima izučava se kao ravnopravni član slovenske jezičke zajednice, u Crnoj Gori mu se od politikanata poriče istorija, identitet i savremeni status. Na tome su putu vrlo slojevito kreirane kampanje: jedni mu manirom loših humorista traže kumove i babice, drugi mu izmišljaju sadržaj kojega nema u standardološkim priručnicima, treći one koji su u montenegristici najveće rezultate postigli nastoje izložiti svakoj vrsti poruge. Dio crnogorske akademske i političke javnosti, i to da se ne zaboravi, svakome spomenu nekog segmenta crnogorske kulturne baštine određuje „valjanost‟ tako što njihove afirmatore proglasi za dukljane, montenegrine, milogorce. Za sve to vrijeme citiraju se razni autoriteti poput, na primjer, Pavla Ivića, zanemarujući da je u duhu težnji savremenoga svijeta, pa i duhu potreba savremenoga crnogorskog društva, isti taj jezikoslovac znao reći: „Celovitost nacionalne kulture jedno je od prirodnih prava svake nacije i jedan od glavnih stubova nacionalnog identiteta. Taj se stub opasno potkopava ako se delu jednog naroda propiše jezičko ime drugog naroda i ako mu se zabrani upotreba jezičkih elemenata koji se inače u tom narodu redovno upotrebljavaju“ (O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, str. 328).
Ima predstavnika našeg akademskoga svijeta koji postojanju crnogorskoga jezika pripisuju nacionalizam. Oni su, iako malobrojni, preko pozicija u političkim strankama i na univerzitetu našli priliku da njihov aktivizam bude vidljiv. I sve dok bude trajala neobaviještenost o crnogorskoj jezičkoj stvarnosti nekih udaljenijih naučnih centara, takva će senzacionalno naslovljena „istraživanja“ imati prostora za djelovanje. Koliko se k tome cilju može konstruisati na štetu nauke same pokazala je knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam (detaljnije u prikazu).
Novica Vujović
Istorija ovih prilika daje nam odgovor ne da se tokom minulih godina govorilo oprečno – razlike i polemike su poželjne i uvijek ih je vrijedno podsticati – nego biva jasno ko je govorio neargumentovano i blokirao proces standardizacije crnogorskoga jezika s odsustvom želje da se to pitanje riješi na korist crnogorske kulture u cjelini. Uza sve to održava se još jedna ne baš pohvalna konstanta: naučni i kulturni radnici u nas nastavljaju praksu nepovjerenja u domaće filologe, te se njihov rad i ne uzima prema zasluzi i vrijednosti njegovoj. Premda su im postignuća u domenu statusa crnogorskog jezika pod rukom, praktično na jedan klik udaljenosti, znatnom dijelu naše akademske javnosti ona postaju vidljiva tek kad ih saopšti jedan Mark Grinberg, jedan Stjepan Damjanović, jedan Emil Tokaž i tako redom. Na primjer, u prilogu slovenačkoga akademika Marka Snoja objavljenom u Pobjedi crnogorska je javnost mogla čitati i ovo: „Sociolingvistični pristup postojanju crnogorskog jezika mogu sažeti u tri misli. (1) U crnogorskom ustavu piše da je crnogorski jezik službeni jezik u Republici Crnoj Gori. Znači crnogorski jezik je fakt koji crnogorska država priznaje najvišim pravnim aktom, a time ga priznaju i sve države koje su priznale samostalnost države Crne Gore. (2) Crnogorski jezik je normiran i znači stasao za književnu upotrebu: ima svoj pravopis i svoja pravopisna pravila, tako da njegovi korisnici znaju kako ga koristiti u službenim i formalnim govornim situacijama. (3) Postojanje crnogorskog jezika priznaje praktično sva svjetska lingvistička zajednica“.
UKIDANJE
Crna Gora prvi je put ministarstvo kulture formirala 1992. Tridesetak godina kasnije bili smo suočeni s pogubnošću jednoipogodišnjega eksperimenta s ukidanjem ministarstava kulture, prosvjete i nauke i njihova svođenja na nadležnosti sekretara. U oštroj konkurenciji izdvojio se jedan detalj kao direktni produkt takvoga nerazumnog činjenja. Praksa je razvijenijih sredina, pa i naša bila, da se tokom ljeta organizuju škole maternjega jezik, kulture i tradicije što su u tome jeziku nastajale. Nije, razumije se, sporno što čitamo da je u pripremi ljetnja škola srpskoga jezika i srpske kulture. Nju će u Nikšiću organizovati Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, organizacija čiji je osnivač aktuelni rektor Univerziteta Crne Gore gdin V. Božović, te, iako tako nije zvanično rečeno, u suorganizaciji s katedrom za srpski jezik Filološkoga fakulteta UCG, odakle će biti predavači. Ako nekim slučajem ko i zapita što na planu izučavanja i promovisanja našega jezika čine zvanične prosvjetne i kulturne institucije Crne Gore, vrlo brzo biće mu jasno da se ne priprema nikakva ljetnja škola toga tipa. Zbog toga je silno nezadovoljstvo našeg iseljeništva ovih dana, jer ostaje bez rezultata njihova namjera da makar i preko tih ljetnjih programa svoje potomstvo usmjere na zavičaj. Oni koji su to priređivali ranije, kao npr. FCJK, finansijski i na druge načine iscrpljivani su mjesecima kako bi veliki dio programa morali realizovati u redukovanom obimu, pa je take ove godine i ljetnja škola voljom prosvjetnih vlasti bivšega ministarstva žrtvovana.
POVLAČENJE
I ovako bez posebnoga reda i međusobne veze navedeni ovi segmenti ilustruju povlačenje struke i naučnih rezultata pred političkim odlukama ili aktivizmom, gotovo pa identično onome prošlogodišnjem izgonu inostranih učesnika naučnoga simpozijuma Cetinjski filološki dani koji su pred policijom napuštali Hotel „Grand“.
Istini za volju, u javnim raspravama socijalna i politička dimenzija jezičkoga pitanja uvijek će biti dominantne, ali ne smiju pri izradi dugoročnih nacionalnih strategija istiskivati struku. Dok budemo istrajavali na tekovinama građanskoga društva i interesima multikulturne Crne Gore, vrijedno je ponavljati misao bh. lingviste Asima Peca: „Jeziku je najbolje kad nije među naoštrenim zubima‟.
(Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
