Za Standard govori o Americi i Evropi na početku drugog mandata Donalda Trumpa. „Trumpu nedostaje samokontrola, a u njegovom okruženju nema nikoga s dovoljno autoriteta da ga odgovori od povlačenja ishitrenih poteza“, kaže u intervjuu Standardu Jolyon Naegele.
Već dugo živite u Evropi. Tu ste zasnovali i porodicu. Ljudi naših godina sjećaju se decenija u kojima je, posebno za nas u komunističkim i postkomunističkim zemljama, Amerika bila simbol slobode, kada smo sa simpatijama gledali na Amerikance. Kako je danas biti Amerikanac u Evropi?
NAEGELE: Kao Amerikanac koji je studirao i živio u Evropi ukupno 47 godina, uključujući posljednjih osam godina u Češkoj Republici, svjedočio sam brzoj transformaciji stava prema Sjedinjenim Državama u tri mjeseca od Trumpove druge inauguracije. Češki prijatelji i poznanici koji su naivno vjerovali da je Donald Trump bolji izbor od Kamale Harris u velikoj mjeri su shvatili. Čak sam dobio pismeno izvinjenje od jednog češkog prijatelja. Kad sam ove godine govorio na javnim skupovima, neki su postavljali pitanja u nadi da će čuti umirujuće riječi, da stvari i nijesu tako loše. Bili su zahvalni iako ih je uznemirilo saznanje da demontiranje demokratskih institucija i vladavine prava od strane Trumpove administracije, u kombinaciji s njegovom nespremnošću da podrži Ukrajinu, pokazuju da su stvari zapravo daleko gore nego što su se bojali da jesu.
Veoma ste aktivni i na društvenim mrežama. Sa zadovoljstvom čitam tekstove Amerikanaca, novinara, profesora, intelektualaca koje dijelite. Vaš stav je jasan. Ali, kakav je pogled prosječnog Amerikanca na sve to što je Trump donio Americi i svijetu?
NAEGELE: To zavisi od niza demografskih faktora: lokacije – živi li osoba u „crvenoj“ državi u kojoj su većina republikanci ili u „plavoj“ državi u kojoj su većina demokrate; živi li u velikom gradu, nekom gradiću ili ruralnom području, zavisi od profesije osobe, nivoa obrazovanja i prihoda, starosti, pola, etničkog identiteta… Zavisi i od toga odakle dobija vijesti i informacije – da li s javnog radija i televizije i tradicionalnih mainstream medija ili pak s populističkih, izrazito pristrasnih krajnje desnih web stranica specijalizovanih za teorije zavjere. Uprkos lažnim Trumpovim tvrdnjama da je pobijedio rekordnom većinom, on je pobijedio razlikom od samo 1,5% glasova. Bila je to tijesna trka. Njegova popularnost od inauguracije postupno opada.
Dakle, birač sa univerzitetskim obrazovanjem, koji čita knjige i novine i sluša Nacionalni javni radio i gleda vijesti javnog servisa PBS, vrlo vjerovatno se neće saglasiti s Trumpovom politikom ili će čak biti užasnut njome, bez obzira na to živi li on ili ona na istočnoj ili zapadnoj obali ili u univerzitetskom gradu negdje drugdje u Americi. Ipak, među tim „obalnim elitama” postoji nemali broj birača, koji žive prvenstveno u predgrađima ili pak u urbanim četvrtima s visokim prihodima , koji zbog određene Trumpove politike slijepo vjeruju predsjedniku uprkos tome što su svjesni haosa koji on izaziva. Politike koje se sviđaju njegovim pristalicama uključuju njegovo slamanje ilegalnih imigranata, njegovu podršku [Benjaminu] Netanyahuu protiv Hamasa u Gazi, njegovo brzo demontiranje „probuđenih“ politika o rasnim i rodnim manjinama u administraciji i akademskoj zajednici, itd.
U tradicionalnim republikanskim uporištima vlada totalni haos. Proizveli su ga: Trumpova politika koja uključuje korišćenje Odjeljenja za vladinu efikasnost (DOGE ili napisano unatrag „eGod“ !!!) kako bi zaobišao Kongres da bi brzo demontirao vladine institucije; Trumpovo odbijanje da se striktno pridržava sudskih odluka; i njegovo nametanje carina prema besmislenoj formuli. Sve to je dovelo do zbunjenosti, frustracije i golemih ekonomskih gubitaka za proizvođače, uvoznike, investitore i penzionere.
Uprkos tome, mnoge od ovih „crvenih“ država glasaju za republikance još od ubjedljive pobjede Richarda Nixona 1968, i biće teško natjerati birače da shvate da su predmet laži i manipulacija sve dok sami ne osjete uticaj Trumpove politike na svoj novčanik: uzgajivač soje zavisan od Kine koja treba da kupi njegov usjev ili uzgajivač stoke koji je iznenada izgubio svoja tradicionalna tržišta zbog recipročnih carina, državni službenici koji su izgubili posao i sredstva za život zbog DOGe-ove taktike „uništi i spali“…
Ne treba zaboraviti da je po podacima iz 2024. godine 21% odraslih u SAD-u funkcionalno nepismeno, a pismenost 54% građana je ispod nivoa šestog razreda. Ti ljudi su, ako uopšte glasaju, skloni da glasaju za republikance jer su skloni da vjeruju teorijama zavjere.
Jedan od boljih memeova o Donaldu Trumpu koji kola internetom opisuje povratak astronauta nakon dugog boravka u svemiru navodeći da je kad su otišli, Rusija napala Ukrajinu, a da je sada obrnuto, da Bijelu kuću sada vode novinari Fox Newsa, a da je antivakser zadužen za vakcine, itd. Jesu li po Vašem mišljenju ove promjene koje se događaju drugim ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću trajna promjena američke politike ili je to nešto što će nestati s krajem Trumpovog mandata?
NAEGELE: Ništa nije trajno, ali će biti potrebne godine, a vrlo vjerovatno i decenije da se ponovno uspostavi potpuno funkcionalna vlada i vladavina zakona. Trump, koji će sljedeće godine imati 80 godina, želi da se ponovno kandiduje 2028, što bi bilo protivustavno. On je već izdao neustavnu uredbu kojom se propisuje koji građani SAD mogu glasati na predsjedničkim izborima i precizira da je Izvod iz matične knjige rođenih neprihvatljiv dokaz američkog državljanstva. Samo polovina Amerikanaca ima pasoš. Trumpu odgovara sijanje straha i haosa i nastaviće da radi sve kako bi zadovoljio svoje lične interese i izbjegao zatvor.
Postoje autori poput profesora Michaela Beckleya koji smatraju da je Amerika postala „odmetnička supersila, ni internacionalistička ni izolacionistička, već agresivna, moćna i sve više okrenuta sebi“. Dijelite li taj stav?
NAEGELE: Da, to je svakako prilično tačan opis onoga što se događa, osim što ovo gledište ne uzima dovoljno u obzir Trumpovo nepredvidivo, egoistično ponašanje, koje je rezultiralo time da Sjedinjene Države preko noći postanu nepouzdan partner u diplomatiji, odbrani i trgovini, i koje je lišilo Ameriku njenog položaja u svijetu kao svjetionika demokratije.
Danas ste podijelili članak Davida Brooksa iz New York Timesa koji kaže da je sav otpor onome što je Dondald Trump do sada radio bio niz izolovanih događaja i da je potreban „sveobuhvatni nacionalni građanski ustanak”. Koliko je to realno?
NAEGELE: To je savršeno realno kada dovoljan broj ljudi bude shvatio jasnu i postojeću opasnost s kojom se suočavaju ako ostanu pasivni.
Sjetite se protesta protiv režima u Čehoslovačkoj 1988. i 1989. Sve dok broj demonstranata u Bratislavi i Pragu nije narastao mnogo iznad 2000, tajna policija i policija za razbijanje nereda bile su savršeno sposobne da premlaćuju i pritvaraju demonstrante i da ih rastjeruju. Ali čim je tajna policija inscenirala incident kako bi se pokazalo da je student demonstrant ubijen, reakcija javnosti bila je suprotna od onoga što su namjeravali. Umjesto širenja straha, izazvali su nivo javnog bijesa koji je rezultirao protestima stotina hiljada građana Čehoslovačke svake večeri.
Brojke su postale prevelike da bi snage bezbjednosti intervenisale s bilo kakvim učinkom. Oni su samo gledali, a neki su se i pridružili demonstrantima. U roku od nedjelju dana, Politbiro Komunističke partije je podnio ostavku, tri dana kasnije došlo je do kratkog, uglavnom simboličnog generalnog štrajka, zatim je Vlada započela pregovore sa zabranjenom opozicijom, premijer je ubrzo podnio ostavku i unutar šest sedmica od početka protesta, Savezna skupština pod kontrolom komunista jednoglasno je izabrala progonjenog dramaturga, disidenta Václava Havela za predsjednika Čehoslovačke.
Doduše, Čehoslovačka je imala tek nešto više od 15 miliona stanovnika, a SAD su 22 puta veće. Trumpu nedostaje samokontrola, a u njegovom okruženju nema nikoga s dovoljno autoriteta da ga odgovori od povlačenja ishitrenih poteza.
Dobar dio života proveli ste u bivšim komunističkim zemljama Centralne i Istočne Evrope. Kako danas gledate na taj prostor u cjelini – od ruskog satelita Bjelorusije, preko Mađarske i Slovačke, predvođene liderima koji u Vladimiru Putinu ne vide mnogo zla, do Češke koja, još od odlaska Havela, pokušava da dobije vladu bez populista?
NAEGELE: Ovo treba posmatrati u kontekstu Putinove tvrdnje 2005. da je raspad Sovjetskog Saveza bio najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća i stoga je metodično pokušavao ponovno da uspostavi ruski autoritet, iako s različitim stepenom uspjeha. To uključuje potkopavanje demokratskih institucija Gruzije i narušavanje njenog teritorijalnog integriteta, ruske vojne intervencije u Abhaziji i Južnoj Osetiji, potkopavanje i napad na suverenitet Bjelorusije i Ukrajine, podršku populističkim, bivšim komunističkim političkim snagama drugdje u Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi, podršku Brexitu i političkim snagama krajnje desnice u Zapadnoj Evropi. SAD su u to vrijeme bile previše pasivne, posebno u početnom previše pasivnom odgovoru predsjednika [Barracka] Obame na Putinovu upotrebu „malih zelenih ljudi” 2014. za okupaciju ukrajinskog Krimskog poluostrva i naknadnu podršku separatistima u ukrajinskoj istočnoj, izrazito industrijskoj regiji Donbas. Republikanci u Kongresu spriječili su predsjednika [Josepha] Bidena da pruži onoliko vojne pomoći koliko je on želio. Rusija je očito uključena u podržavanje populističkih elemenata u Austriji, Slovačkoj i Češkoj. Ankete javnog mnijenja pokazuju da će populističke stranke simpatizeri Moskve voditi češku vladu nakon parlamentarnih izbora u septembru.
Danas je jasno da je ključ bila ruska invazija na Krim 2014. koju Evropa kao da je prespavala. Da li Evropa tada nije prepoznala opasnost ili je mislila da se to nje ne tiče? Ili je u pitanju nešto treće?
NAEGELE: Evropa se probudila nakon obaranja putničkog avkona Malaysia Airlinesa iznad Donbasa u julu 2014. Međutim, na sposobnost Evrope da ostane koncentrisana negativno su uticali Evropska migracijska kriza koja je započela 2015. i kampanja za Brexit, posljedice glasanja o Brexitu 2016, kao i promjene administracije u Vašingtonu.
Balkan ste pratili kroz cijelu karijeru, a jedno vrijeme ste čak i radili ovdje u Upravi UN-a na Kosovu. Kako vam danas izgleda cijelo ovo područje?
NAEGELE: Počeo sam da posjećujem Balkan studijskim putovanjem u Beograd 1977. godine. Pokrivao sam Jugoslaviju i ostatak Balkana za Glas Amerike 1984-1994, zatim sam pokrivao regiju za RFE/RL prije nego što sam proveo 14 godina u UNMIK-u u Prištini. Nažalost i mimo mojih očekivanja, nijesam bio u vašem regionu osam godina. Utisak koji stičem prateći sa distance razvoj događaja na Balkanu je da se premalo toga mijenja u onim dijelovima bivše Jugoslavije koji još uvijek nijesu u EU. Postoji manjak dobre volje na većini strana, premalo je novih lica u politici, zapravo u politici ima previše onih istih lica iz devedesetih, što bi, pretpostavljam, moglo objasniti zašto korupcija ne jenjava. Pozitivno je da se čini da su Albanija i Crna Gora ostvarile značajan napredak u razvoju infrastrukture i turizma.
Postoji li danas u Evropi svijest da je Balkan važno područje gdje se Evropa može ozbiljno destabilizovati?
NAEGELE: Evropske vlade, NATO i Evropske institucije su, koliko ja znam, prilično svjesne potencijala za značajnu destabilizaciju na Zapadnom Balkanu. Nejasno je kako bi oni, pored iskazivanja zabrinutosti, reagovali u slučaju destabilizacije.
Kako vidite razvoj situacije ovdje u narednim godinama? Prvo je pitanje hoće li Vučić izdržati najozbiljnije proteste protiv njega, a onda je pitanje što dolazi poslije Vučića?
NAEGELE: Aleksandar Vučić je, kao i većina njegovih prethodnika u Beogradu, opstao zahvaljujući tradicionalnom balansiranju između Istoka i Zapada. Međutim, Evropa je trenutno zaokupljena Trumpom, gubitkom SAD kao pouzdanog partnera u doglednoj budućnosti i agresijom Rusije na Ukrajinu, što sve Vučiću omogućuje da nastavi, iako oprezno.
Crna Gora je, nažalost, 2020. izabrala retrogradnu politiku koju oličava Crkva Srbije. Je li po Vama ovo prolazna ili trajna promjena?
NAEGELE: S obzirom na odsustvo bilo kakvog odgovornog vođstva u Vašingtonu u doglednoj budućnosti i potpuno opravdanu preokupaciju Evrope Ukrajinom, na demokratskim snagama u Crnoj Gori je da se aktivno angažuju kako bi obezbijedile da ovo bude za državu samo prolazna, a ne trajna promjena.
