Nekako smo se mi u Crnoj Gori mnogo dublje i kompleksnije vezivali za svoje pasije, nego što sam kasnije spoznao kod drugih, susrećući mnoge ljude nakon mog prelaska u Beograd. Ili je to bilo svojstveno malim sredinama i manjku izazova koja bi nas odvraćali od suštine. I svi koji smo dijelili tu pasiju međusobno smo se, u najvećem broju poznavali u malobrojnoj Crnoj Gori. Nemogućnost lakog dolaska do ploča, nadoknađivali smo međusobnim šeringom. Možda je zanimljivo za čitaoce da je nekadašnji ministar vjera u vladi Srbije, Bogoljub Šijaković, bio aktivni učesnik tog šeringa. Naravno, i veliki poklonik tadašnje psihodelije i underground muzike. Danas on pripada nekom drugom svijetu, a ja čuvam tu imaginaciju, estetiku i duhovnu slobodu u njihovom esencijalnom obliku kao načinom očuvanja sopstvenog habitusa. Ali, nekada smo imali zajedničku “crkvu”, koja je samo davala duhovnost, kojoj nije trebao nikakav tomos, koja nas je nadahnjivala idejama slobode, raznolikosti, mržnje prema mržnji i planetarnom bratstvu. Magatonska energija i kreativnost, svojstvena groznici otkrivanja novih prostora i sloboda, omamila nas je i utisnula se u naše mozgove poput hardvera, na koji su se nadalje nadograđivale ideje, interesovanja. Ta energija i kreativnost uslovili su nas ka složenosti, misaonosti, bjekstvu od lakih i lagodnih ideja i produkata, podigli nivo prohtjeva na razine sa kojih nema povratka. Sva vremena i svi prostori se prepoznaju po snazi preovlađujućih ideja i uspjehu njihovih kreatora da ih nametnu kao opšte.
Nepetljanje sa državom: Nijedno doba nije iznjedrilo sveprisutnu razboritost i promišljanje pa nije ni naše.
Tagora, King Krimson, Van der Graaf, Gentle Giant… Pisati o tim vremenima sa pozicija sadašnjeg razumijevanja svijeta samo znači pogled sa pogrešnihpremisa, a stavljati ih u relacije prolaznosti i pomodnosti ima za posljedicu odricanje od novog opštedrustvenog protesta protiv svakojakih stupidarija, za kojima se već odavno osjeća ogromna potreba. Pokušavali smo mijenjati društvo mijenjajući sebe. Često se zamjera tadašnjim omladinskim pokretimaneorganizovanost u političkom djelovanju. Time se u stvari pokazuje nesposobnost razumijevanja suštine. A ona je ustvari bila traženje prostora u izbjegavanju bilo kakvog petljanja sa državom, sem želje da se država u što manjoj mjeri miješa u tvoj život i na bilo koji način ti sužava, kako se to sada kaže, i inpute i outpute. Iz istih razloga nacija i država nijesu značile ništa.
Odgajanje podanika pogodnih manipulaciji: Postojala su bolja i gora mjesta za život. Nažalost, autentično stvaralaštvo, koje je bilo nosač ideja i estetike tog vremena, prepoznato je kao mogućnost zarade i na taj način, omercijalizacijom, otkinuta su krila promjene društvenih vrijednosti od onih čija djela sada baštine raznorazni zagađivači svega i svačega. Novac je nanovo postao mjera vrijednosti.
Ponovo su država i nacija pretpostavljene pojedincu, tradicija imaginaciji, crkve su ponovo postale nacionalne institucije i interesne organizacije umjesto da vjera bude predmet sopstvenog preispitivanja svakog pojedinca, idolatrijski se uljepšava prošlost, manipuliše istorijskim činjenicama u stvaranju prevaziđenih projekata.
Umjesto slobodnog, radoznalog čovjeka odgajaju se podanici/sljedbenici, pogodni manipulaciji. Kad se razgrne lažna koprena, ostaje goli interes. Novac. Društvene elite saučestvuju u simplifikaciji ljudske svijesti, bombardujući je sadržajima koji im omogućavaju lakši pristup sinekurnim pozicijama koje nosi politička vlast. Količina komercijalizacije i manipulacije je postala nesvarljiva. Ono čega su se ljudi nekad stiđeli javno priznati, danas je preovlađujuća “kultura”. Fantastični razvoj informativnih tehnologija, ogromne mogućnosti saznanja, laka dostupnost informacija, ostaju da vise u vazduhu, neiskorišteni od strane neizainteresovanih kloniranih uživaoca lakih sadržaja i neukusa. Prepoznaje se samo ogromna kolicina sveprisutnog kiča. U svim segmentima života.
Neka drugačija ideologija kao jedini izlaz: Kažu da se istorija ponavlja samo kao farsa. Nada da to nije tako i da će doći do sveopšteg krika protiv prostote, banalne promocije potrošačkog društva u njegovom najdevijantnijem obliku, trijumfa mediokritetstva, svakim danom blijedi, jer je odavno pređena crta koju zdrav razum vidi kao tačku đe prestaje ljudsko dostojanstvo.
Ideologija, kao istorijski prokazana riječ, postaje jedini izlaz iz ovog okeana bezidejnosti. Ali ne kao ideologija kakvu poznajemo iz prošlog vremena, već ideologija kao skup humanističkih, progresivnih ideja, koje će putem masovne kulture nanovo učiniti stvaralaštvo, interesovanje i istraživanje, nenasilnost, kosmopolitizam, mržnju prema mržnji, ljubav prema lijepom, preovlađujućom modom. Ideje koje će materijalne stvari doživljavati kao podređene čovjeku a ne čovjeka podređenog materijalnim stvarima.
Teško je očekivati da će DJ-evi, hip-hoperi sa dijamantima u zubima,, masovni proizvođači transa, tehna i sličnih koještarija, šablonski iskostruisanih manipulacija, preoblikovati mozgove mladih ljudi, odvući ih od Granda, farme, Ceca, seljačkih serija, petparačkih knjiga, ako uopšte čitaju knjige.
Erudicija je imala značaj koji imaju danas skupa kola: Pokazuje se, takođe, da Crkva ni iz daleka nije institucija koja ima rješenja za savremena društva, čak suprotno, postaje alibi, svojom formalnošću, za svakojaka ponašanja. Bertrand Rasel je rekao za religijske zablude: “Kako se bližimo savremenom dobu, one postaju sve manje intelektualno ugledne, a sve više maglovito moralisanje”. A ja dodajem - neobavezujuće moralisanje. Možete li da zamislite bilo koga ko bi poslušao Hristove riječi: “Ako hoćete da budete
savršeni, idite i prodajte ono što imate, i dajte siromasima.”
Meni preostaje moj mikrokosmos. Uz veliku zahvalnost nevjerovatnom i ingenioznom internetu. Omogućio mi je da vratim dašak svoje mladosti, vremena koje je, poput Gaudija, gradeći temelje Sagrada familije i praveći svojevrsne genetske strukture, nalik hromozomima, formiralo moj etički, estetski i filozofski bekgraund. Traganje za nekad nedostupnim, dovelo je do mojih novih muzičkih otkrića iz fascinantne britanske andergraund scene 1969,70 i 71 godine i njemačke kraut scene iz istog perioda. Otkriće grupa Audience, Black Widow, Captain Bayond,Frumpy, Josefus, Amazing Blonde, Mighty Baby, Warhorse i mnogih, mnogih drugih kod mene izaziva ništa manje uzbuđenje nego u srednješkolskim danima, kada je želja za otkrivanjima i saznanjima davala značaj i sopstvenom egu i u sopstvenom okruženju. Bjehu to vremena u kojima je i kod ženskog svijeta erudicija imala značaj koji danas imaju skupa kola i skupi provodi. Vremena kojima je i Jon Lord davao svoj ogroman doprinos.
Slobodan Jovanović
