Ženski otpor kroz umjetnost na jugoslovenskom prostoru posebno je bio aktivan u sedamdesetim, kada su pojedine žene kutlaču zamijenile objektivom i mikrofonom, oslobodile se stida i odlučile da pošalju poruku da svijet bez njih ne može da postoji.
Jasmina Tumbas u knjizi „Ja sam Jugoslovenka – Feministička politika performansa tokom i nakon jugoslovenskog socijalizma“, koja je objavljena ove godine u izdanju Manchester University Press-a, bavila se onim ženama koje su bile najuspješnije u otporu patrijarhatu. Njena studija koja kroz pet poglavlja obuhvata performans i konceptualnu umjetnost, video-radove, filmsku i pop muziku, kvir aktivizam i novinarske fotografije, analizira ženski otpor kao posljedicu jugoslovenskog antifašističkog, socijalističkog i feminističkog nasljeđa. Stavlja u prvi plan umjetnice koje su u tom pogledu najviše uticale na promjenu svijesti od sedamdesetih do danas: Marinu Abramović, Sanju Iveković, Vlastu Delimar, Marinu Grzinic, Tanju Ostojić, Selmu Selman, Helenu Janečić, Lepu Brenu i Esmu Redžepovu.
Tumbas je otišla krajem osamdesetih iz Jugoslavije sa svojom porodicom najprije u Njemačku, a potom u Ameriku, gdje je završila svoje obrazovanje i sada je vanredna profesorka savremene istorije umjetnosti i studija performansa, kao i direktorka studija na Odjeljenju za globalne studije roda i seksualnosti na Univerzitetu u Bafalu.
O socijalizmu u Jugoslaviji, sa posebnim osvrtom na feminizam govori sa distancom od preko 30 godina i preko sedam hiljada kilometara, bez direktnog kontakta sa ekonomskim, ideološkim, emotivnim i drugim krizama koje su ljude sa ovih prostora preoblikovale. Oslonjena na sjećanja koja je sama ponijela, na ono što je dobila iz sjećanja bliskih osoba, ali i istraživanjem, napisala je važnu knjigu za istoriju feminizma. Za Pobjedu je, između ostalog, govorila o tome kako se Jugoslavija percipira danas među mladim ljudima u Americi, o preprekama na putu do priznanja, ali i o potrazi za identitetom.
Koliko je vremenska i prostorna distanca od Jugoslavije pomogla da budete objektivni u svom pisanju ove knjige?
Znala sam da neću nikada razumjeti iz svih uglova jer nijesam živjela krize koje su se ovdje dešavale. Bila sam daleko i u tom smislu sam bila privilegovana, ali isto tako i zbunjena time ko sam i gdje pripadam, generalno, svojom pozadinom. Za mene pisanje ove knjige je ujedno bio pokušaj da razumijem ideju Jugoslavije kroz feminizam i, kao što sam napisala u predgovoru, kroz puteve kojima su me usmjeravale moja majka i baka, da bih bolje razumjela odakle dolazim. Stvarno sam dobila šansu za to. Pošto radim na našoj istoriji, vizuelnim studijama i pitanjima pola, akademski kontekst mi je dao tu vizuelnu analizu, koja je kod mene obično veoma subjektivna, tako da pokušaj da stvarno kreiram sliku govori mi da su neke tendencije drugačije od konteksta u kome sam živjela, iako postoje mnoge kontradiktornosti kroz vrijeme. Zato Jugoslavija za mene nije koherentna priča i u tom smislu mislim da nijesam ni u mogućnosti da budem objektivna u potpunosti i zato sam je napravila vrlo ličnom od samog početka. Čak i moja saznanja i predgovor u kome sam objasnila taj feministički impuls, uključujući naše majke i njihov odgoj koji nam je usadio perspektivu. Takođe, tu je i život u dijaspori koji je u mom slučaju obojen dubokom čežnjom da se vratim nečemu čega se sjećam iz djetinjstva, a što je nestalo za mene. Ali nijesmo mogli da se vratimo iako je to bilo nešto čemu sam se jako nadala, nije bilo moguće za nas u devedesetim, i prvi put smo se vratili negdje oko 2000. godine. To je bio veoma kasni povratak, a ovaj akademski povratak bio je šansa da naučim mnogo više o tome šta se dogodilo. I nije ova knjiga moja objektivna priča o Jugoslaviji, već je feminističko-političko čitanje performansa.
Čega se sjećate iz tih prvih sedam godina koje ste proveli u Jugoslaviji i da li je to što su Vaša majka i baka bile je dio radničke klase uticalo na to da se bavite ovim temama?
Ovo je u uskoj vezi sa radničkom klasom, ali isto tako mislim da tu ima i dosta pogrešne logike. Samo zato što napustiš zemlju i postaneš neko bez doma i završiš u nekom čudnom stanu u Njemačkoj to ne znači da je Jugoslavija nestala. Ona je i dalje bila naš dom i ona je bila nešto što nas je držalo zajedno. Radnička klasa je pomogla barem mojoj porodici da se usmjeri kroz teškoće sa kojima smo se susreli u Njemačkoj. Posebno za mene kao dijete bilo je teško. Ja sam bila prvo strano dijete u osnovnoj školi. Bilo je to vrlo negativno i nasilno iskustvo, bilo je tu i uznemiravanja. Jugoslovenski emigranti zapravo i nijesu bili toliko dobrodošli u Njemačkoj i to je uticalo na ekstremno romantičnu uspomenu na igranje sa djecom u prostoru gdje me niko nije tukao poslije škole, pratio me i zvao me pogrdnim imenima. Tako da za mene zaista postoji taj momenat rekonstruisanja tog velikog gubitka.
Da li svojim studentima na univerzitetu govorite o Jugoslaviji i koliko oni znaju o toj zemlji prije nego što im uvedete taj pojam na predavanjima i kako percipiraju Jugoslaviju nakon što im je približite?
Deset godina unazad neki od njih su se možda i sjećali da je postojala, neki su pogledali film Anđeline Džoli, što im je možda malo bliskije nego da su u nekom drugom kontekstu čuli za nju. Kad je u pitanju Jugoslavija kao zemlja, ja sam nedavno upoznala jedan svoj razred sa tom državom i niko za nju nije čuo, pogotovu kad sam im rekla da ta zemlja više i ne postoji, bilo je: „Nikad nijesmo čuli za takvo nešto“. Kada pokušavam da im objasnim da je to bio socijalistički sistem te da im objasnim o čemu je moja knjiga, budu zaintrigirani, jer ono sa čime pokušavam da upoznam svoje studente je da postoje mnoge forme socijalizma u istorijskom presjeku 20. vijeka i da je Jugoslavija zapravo vrlo interesantan slučaj i da bi trebalo da znaju za nju. Provodila sam mnogo vremena pišući o toj zemlji i vizuelnoj kulturi te regije sa različim vrstama feminističkog rada. Ali ne predajem o Jugoslaviji mnogo, zato što sam na programima rodne ravnopravnosti i uglavnom predajem o feminizmu i feminističkim teorijama.
Iako su rokenrol i pank na neki način uvijek bili ti revolucionarni pokreti u umjetnosti, dvije od tri osobe koje ste izdvojili kao ikone feminističkog buđenja u jugoslovenskom socijalizmu su pjevačice narodne muzike, Lepa Brena i Esma Redžepova. Kako to da je baš njima uspjelo ono što rokenrolu i panku na ovim prostorima nije?
Razlog zašto su one zajedno u ovoj knjizi je jer su stvarno bile velike ikone i za njih je znala masovna publika. Stvarno sam razmišljala o ženama koje su predstavile naciju na neki način i za mene, recimo, ,,Bijelo dugme“ jeste veliko, ali Lepa Brena koja ima turneje na velikim stadionima u istočnoj Evropi i Esma Redžepova koja je proputovala cijeli svijet – zbog toga sam ih stavila u knjigu. Takođe i Marinu Abramović koja ima ogroman domašaj i nije uopšte bilo bitno da li one predstavljaju ono što je najbolje u Jugoslaviji, već način na koji su predstavljale Jugoslaviju internacionalno. Imale su tri različita pristupa i fascinantno je što se pominju zajedno, to nikad niko prije nije radio. Htjela sam da eksperimentišem u istraživanju u smislu šta one predstavljaju, šta ih povezuje, šta imaju zajedničko, a u isto vrijeme i da pokažem kako je različita Jugoslavija bila i načini na koji su žene nalazile svoje glasove u svojoj emancipaciji. To je bio impuls. Sve tri su, takođe, bile vrlo usredsređene na tijelo, svi su bili opsjednuti tijelom Lepe Brene, njenom plavom kosom, i sve ono što je ona nosila je bilo toliko moćno. S druge strane, Esma Redžepova predstavlja druge elemente jugoslovenske istorije i tu sam dobila šansu da govorim o rasnim razlikama i načinu na koji je Jugoslavija pokušavala da proširi različitosti između zemalja i ujedini ih. One su unutar svojih žanrova i sfera učinile da ih ljudi drugačije posmatraju. Recimo, Marinu Abramović ljudi zovu bakom performativne umjetnosti.
Ali iza Lepe Brene je stajala kompletna muška mašinerija koja je gurala iz anonimnosti. Mnogi i danas misle da je to ličilo više na projekat.
To je nešto oko čega se mnogo ljudi prepire, ali htjela sam da budem oprezna da je ne ograničim tim narativom i bilo je nečeg vrlo posebnog u tome što je ona radila. Čitala sam u intervjuima koje je dala da se borila sa porodicom za svoju emancipaciju i htjela sam da na neki način odam počast tome. Za mene ta kritika nije bila važna, za moj ugao gledanja. Budući da ste čitali knjigu, znate da sam rekla nešto da bih promijenila perspektivu, da bih dala novi, svježi ugao.
Glavna okosnica knjige je preispitivanje feminističkog potencijala koji je postojao u vrijeme socijalizma. Da li mislite da taj potencijal još uvijek postoji, budući da je stanje uma današnjice fokusirano na vraćanje tradicionalnim vrijednostima u kojima, kao što i sami znate, patrijarhat vlada i crkva se najviše pita? Je li poražen?
Apsolutno smo suočeni sa tom realnošću i jedan od razloga zbog kojih sam htjela da napišem ovu knjigu je da bismo se sjetili kako je nekad bilo i kako je moguće da bude danas. Željela sam da ukažem na načine na koje je feministička borba vođena i na činjenicu da su žene uprkos svemu radile zajedno ili pojedinačno i ekstremno sam bila inspirisana tim. I ne samo tim, već i socijalnim sistemom samim po sebi koji je u sebi imao mnogo obećanja za žene. Jednom kad se raspao, tradicionalni tip se vraća, zajedno sa drugim neoliberalnim vrijednostima demokratije i tako dalje. Vrlo je zbunjujuća ideja da će Zapad donijeti dobre vrijednosti uz nacionalizam o kojem se toliko piše. Htjela sam da pokažem da je bilo mnogo više radikalnih feminističkiih stvari u socijalističkoj Jugoslaviji, i ne samo feminističkih, već i kvir. Jugoslovenska kvir zajednica nije čekala da im Njemci donesu slobodu. Socijalisti su dosta govorili o tome da se ukaže na mogućnost istopolnih brakova i usvajanja djece za istopolne parove, što se desilo mnogo kasnije u drugim djelovima svijeta. Za mene to je bila velika politička investicija, da odam počast tom nasljeđu. Osoba kao Lepa Brena će to zakomplikovati jer nosila je taj teret osobe koja je s jedne strane bila vrlo voljena, a s druge strane su je mrzjeli i nijesu je shvatali ozbiljno. Sviđala mi se ideja da nekog takvog imam u naslovu svoje akademske knjige.
I Marina Abramović nosi taj teret žene koju vole i mrze u isto vrijeme, posebno ovdje odakle je porijeklom.
Mislim da pitanje odakle si nema mnogo veze s tim. A ona je zaista shvaćena ozbiljno u istoriji performansa i internacionalno je vrlo interesantna figura. I tu opet polazimo od tog internacionalnog konteksta. Studirala sam na Djuk univerzitetu izvođačke umjetnosti, gdje su veoma cijenjeni naučnici smatrali da je Marina Abramović jedna od najvažnijih figura u umjetnosti i nijesam smjela napisati knjigu bez nje. Čitala sam njene memoare i bila sam zaista zapanjena koliko priča o svojoj pozadini, roditeljima i uticaju koji su imali na nju iako je jako komplikovano i izbezumljuje ljude, i zato je ona u knjizi. Ranije su mi ljudi govorili: „Znate, ona ne može biti feministkinja“. I zaista mi je važno bilo da objasnim zašto sam je ubacila u knjigu i sebi sam morala da objasnim šta je to toliko moćno u vezi sa njom. Ona je najpoznatija po svojoj umjetnosti izdržljivosti, lomila je i postavljala nove granice. Ona je iz Jugoslavije i sve vrijeme priča o tome kako je to strašno mjesto, a opet u svojim memoarima toliko govori o tome kako je važno bilo odakle dolazi da bi mogla da radi to što radi. Ta tenzija i ta kontradiktornost u njoj su mi bili zanimljiviji.
Šta će biti sljedeći korak u vašem istraživanju?
Ono što je ova knjiga uradila je to što me povezala sa mnogo novih ljudi. Napisala sam tu knjigu u izolaciji. Sada sam svjesna toga kako dijaspora funkcioniše i sada stvarno želim da odam počast nekim radovima u dijaspori koji se bave ovim pitanjima.
Zastava kao Jugoslovenka
Koji je momenat dovođenja socijalizma u vezu sa feminizmom u umjetnosti u periodu koji obuhvata Vaša knjiga Vama najdraži?
Jedan rad je zaista poseban. To je „Nova zvijezda“ Sanje Iveković sa pubičnim dlakama koje formiraju zvijezdu na zastavi. Bilo je kao: uradila je to! Zastava kao Jugoslovenka. Bila je nevjerovatno važna feministkinja i to je bio zaista važan momenat.
