Podsjetimo, u udžbeniku gramatike grupe autora “S reči na dela” za učenike osmog razreda u Srbiji navodi se da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslovenskih jezika, a da “Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju – hrvatski, bosanski i crnogorski”.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) oštro je osudio najnoviju jezikoslovnu politiku srpskih vlasti i njihovu tezu da je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski, poručujući da je ona apsurdna, naučno neodrživa i netačna.
Negiranje hrvatskog jeziku u udžbeniku Srbije sramotno je i nedopustivo, poručio je hrvatski premijer Andrej Plenković, dok je predsjednik Zoran Milanović kazao da Hrvatska ne može odrediti što će pisati u udžbenicima Srbije, ali da mogu “početi razmišljati o nekim recipročnim mjerama”.
A, u Crnoj Gori ništa novo… CANU kao po običaju – ćuti.
Gdje leže korijeni takvog pristupa nacionalne akademije prema crnogorskom jeziku podsjetio je nedavno na naučnoj konferenciji “Cetinjski filološki dani III”, poljsko-njemački slavista, dr Mječislav Đekonjski.
On se tom prilikom osvrnuo na udio CANU u kreiranju jezičke politike i identiteta kod nas.
Simpozijum o jezičkoj situaciji u Crnoj Gori održan je nakon obnove crnogorske državnosti, a neposredno pred usvajanje Ustava Crne Gore kojim je trebalo definisati pitanje službenoga jezika u Crnoj Gori, podsjetio je Đekonjski.
Pomenuti simpozijum tadašnji predśednik CANU najavio je ovim riječima: „Današnji skup će još više afirmisati lingvističke aktivnosti koje u dugom vremenskom periodu njeguje Crnogorska akademija nauka i umjetnosti“.
Crnogorski publicista Rajko Cerović odmah po završetku, ovako je okarakterisao rad simpozijuma: „Bilo je više nego očigledno da je skup tempiran pred finalizaciju javne rasprave o crnogorskom ustavu, jer je njime trebalo izvršiti snažan pritisak na javnost, i to 'provjerenim naučnim autoritetima' u cilju onemogućavanja ustavnog imenovanja jezika u Crnoj Gori, državnom odrednicom. Još jednom je CANU pokušala da manifestuje svoj provjereni animozitet prema crnogorskoj državi, naciji, kulturi i jeziku“.
Odabir učesnika među kojima su bili neki od najpoznatijih negatora crnogorskog jezika, odabir tema, podatak da je npr. iz Hrvatske nastupila samo lingvistica Snježana Kordić, čiji su stavovi o štokavskim jezicima uglavnom bazirani na tradicionalističkoj jugoslovenskoj standardologiji, podatak da niko od autora koji su poznati po višedecenijskoj naučnoj borbi za priznanje crnogorskog jezika nije dobio poziv za učestvovanje na simpoziju itd. – dovoljno govori o tome do kakvih je zaključaka htjela doći CANU, ističe Đekonjski.
Napominje da je i jedan od akademika CANU, Mijat Šuković, javno, nakon simpozijuma, iznio oštar kritički sud: „Sloj koji čini duhovno zlo čine pogledi i stavovi na skupu iskazani – teško je vjerovati da je to učinjeno spontano – od jednog broja učesnika, univerzitetskih profesora. Ti su pogledi i stavovi: Crna Gora nije nezavisna već okupirana odlukom donesenom na referendumu, ali se nadamo da to neće tako dugo ostati; nema crnogorske nacije, crnogorskog jezika, crnogorske ijekavice, sve je to srpsko; Muslimani su Srbi, što kazuje njihovo porijeklo, samo oni nijesu svjesni toga; crnogorski jezik traže islamizirani građani Crne Gore sa kojima dio Crnogoraca pravi političku trgovinu; nema ni hrvatskog, ni bosanskog ni crnogorskog jezika koje tako nazivaju separatisti i naučna mafija okupljena oko državne kase, već je sve to srpski jezik; svi štokavci su Srbi“…
Neupućenima u crnogorska društvena pitanja vjerovatno je teško zamisliti otkud u tek obnovljenoj državi pod krovom državne (nacionalne) akademije nauka dominiraju takvi retrogradni stavovi koji su odraz romantičarskih pansrpskih zabluda iz sredine XIX vijeka. No, kad se ti stavovi uporede s onim što je citirano iz uvodnog izlaganja tadašnjeg predśednika CANU i stave u kontekst ukupnog odnosa CANU prema crnogorskom jeziku, oni ne mogu biti iznenađenje.
Iznenađenje su bili za predstavnika Instituta za istočnoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu, Svena Meneslanda, jer je Vlada Norveške bila sufinansijer toga simpozijuma, navodi Đekonjski. Stoga je uvaženi prof. Menesland vrlo brzo uputio protest organizatoru iznenađen što su na simpoziju dominirali stavovi iz zloglasnoga Slova o srpskom jeziku, čiji su neki od potpisnika bili i sudionici simpozijuma: „To su, dakle, ljudi koji podržavaju jednoumlje. Ja sam zamislio skup kao otvoreni forum za sve, gdje će vladati dijalog i tolerantnost. Samo takav skup bi mogla podržati norveška vlada, koja se zalaže za unapređenje demokratizacije na prostorima bivše Jugoslavije. Norveška pogotovo ne može podržati stavove koji odaju mržnju i približavaju se stavovima koje povezujemo sa Radikalnom strankom. (...) Znao sam da među pozvanim ima ekstremista, ali nijesam očekivao da će skupom vladati grupa ljudi s najekstremnijim stavovima.“
Budući da je zbornik radova već bio predmetom podrobne analize, smatramo da je i ono što je ovđe rečeno dovoljno da ilustruje odnos Crnogorske akademije nauka i umjetnosti prema crnogorskom jeziku neposredno uoči donošenja Ustava Crne Gore. Tvrdokornost toga odnosa očituje se i u činjenici da je CANU – bez ograđivanja uredništva ili uprave – štampala zbornik radova sa simpozijuma nakon usvajanja Ustava kojim je crnogorski jezik definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori, podvlači Đekonjski.
Nekoliko godina potom, 2016. godine, CANU kao da je prihvatila crnogorski jezik kao realnost na teritoriji Crne Gore.
To bi se makar moglo zaključiti iz činjenice da je te godine objavljen prvi tom Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika. Međutim, ubrzo po njegovom izlasku iz štampe, razvila se polemika između predstavnika CANU i autorskog tima koji je CANU angažovala na izradi Rječnika, s jedne strane, i s druge strane crnogorskih kulturnih radnika i filologa s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
Teško je naći knjigu koja je izazvala toliku javnu polemiku kao što je slučaj s Rječnikom CANU.
Naspram nekoliko uglavnom nepotpisanih saopštenja u ime CANU i autorskog tima, javio se veliki broj kritičara koje su predvodili: Milorad Nikčević, Milenko Perović, Jelena Šušanj, Aleksandar Radoman, Adnan Čirgić, Vukić Pulević, Boban Batrićević, Nikola Popović, Vladimir Vojinović, Sanja Orlandić, Novica Vujović, Radoje Pajović, Goran Sekulović i dr. autori.
U ime CANU i autorskog tima nastupale su – osim grupnih saopštenja – uglavnom autorice koje su već bile prepoznate u kampanji, što je imalo za cilj diskreditovati proces crnogorske jezičke standardizacije koja je rezultirala fleksibilnom normom što je dubletnim rješenjima skinula tradicionalističke stege koje su jezički standard zamišljale kao privilegiju visokoobrazovanih korisnika. Ta je kampanja imala za cilj da sve specifičnosti jezika u Crnoj Gori, makar one bile opšteprisutne na cijeloj teritoriji i makar pokazale otpornost prema dotadašnjem stopedesetogodišnjem progonu iz sfere standardnog jezika, prikaže kao obilježje neobrazovanog sloja govornika, obilježje koje ne može steći pravo na standardnojezičku upotrebu, istakao je Đekonjski.
Brižljivim odabirom, upravo takvih stručnjaka, CANU je još jednom potvrdila svoj odnos prema crnogorskom jeziku. No, kroz polemiku se viđelo da to nije bio odnos samo prema crnogorskom jeziku, već i prema onim vrijednostima koje baštini građanska i suverenistička Crna Gora.
Tako npr. polemika pokazuje da je vođa kvislinškoga profašističkog pokreta Draža Maihailović doveden u antifašistički kontekst, da su Albanci prikazani kao nasilnici, da islam nije ravnopravna religija, da ključna mjesta u milenijumskom trajanju crnogorske državnosti nijesu zaslužila mjesto u Rječniku itd. Ukratko, polemika je ukazala na diskriminatorski odnos te publikacije prema manjinskim narodima u Crnoj Gori, prema građanskom ustrojstvu Crne Gore, prema slobodarskoj tradiciji, prema ključnim mjestima crnogorske istorije i tradicije, ali je isto tako ukazala na veliki broj materijalnih grešaka, kako iz domena gramatičkoga opisa, tako i u tumačenju odrednica.
Nakon tvrdokornog odbijanja Uprave CANU i autorskog tima za izradu Rječnika, većinskom odlukom poslanika u Skupštini Crne Gore Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika obustavljen je promet.
Nakon dvomjesečne polemike koju je izazvalo objavljivanje pomenutog Rječnika CANU, teško je bilo kamuflirati odnos te institucije prema temeljnoj, ustavnoj vrijednosti – službenom jeziku u Crnoj Gori.
Đekonjski naglašava da je ta polemika pokazala, s jedne strane, zrelost nove generacije montenegrista – okupljenih uglavnom oko Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju – da se suprotstavi kolonijalističkim namjerama koje se i dalje sprovode preko određenih državnih institucija, kakva je CANU, i s druge strane neuobičajen odnos krovne nacionalne naučne i kulturne ustanove prema onome što je nacionalna kulturna baština.
Crnogorski jezik izborio je svoj status u svjetskoj slavistici – od dobijanja međunarodnog koda u Vašingtonu, do publikovanja sinteze o njemu u prestižnoj BRILL-ovoj Enciklopediji slavenskih jezika i lingvistike. Na nacionalnom nivou evidentno je da uspješnu borbu vodi prije svega Fakultet za crnogorski jezik i književnost, što je naročito zapaženo posljednjih mjeseci kad je zbog svoga autonomnog stava bio izložen pritisku četvororesornog ministarstva.
Izuzetno bogata izdavačka produkcija i naučna i građanska hrabrost profesora FCJK pokazuje da je crnogorski jezik izborio svoj status i u domovini. Šteta je što Fakultet za crnogorski jezik i književnost u tome poslu nije imao prirodnog saveznika u nacionalnoj akademiji, koja pokazuje odnos koji bi teško mogao naći paritet u Evropi, zaključio je poljsko-njemački slavista.
