Peta predstava takmičarskog dijela 37. Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) odigrana je na Velikoj sceni KIC-a u petak, 9. septembra.
Predstavu pod nazivom “Ispod leda” režirao je Arturas Areima, u produkciji Arturas Areima Teatra. Ovaj komad, njemačkog dramskog pisca Falka Rihtera je zapravo drugi dio tetralogije pod nazivom “The System” koji se bavi istraživanjem “načina na koji živimo” ili rječnikom današnjice “stila života”.
Ovaj ciklus je inspirisan, odnosno nastao kao odgovor tadašnjem njemačkom kancelaru Šrederu, koji je svoju podršku ratu u Avganistanu opravdao izjavom: “Ovim ratom, mi branimo naš način života”.
Tako je Rihter počeo da istražuje i da se bavi onim “što je naš način života” i da li i zašto, taj “naš način” treba da brane ratom u Avganistanu. U procesu pisanja, autor je pregledao oko 100 sati snimaka, dokumentujući brojne poslovne konsultacije.
Falk Rihter predstavlja nam sliku savremenog društva nemilosrdno fokusiranog na potrošnju.To je sumorna procjena svijeta u kojem živimo.
U središtu price je Pol Niko, namjerno nazvan “Niko”, jer u današnjem korporativnom svijetu svi smo Niko, svi smo Broj, odnosno dijelimo se na Efikasne i Neefikasne. Ideologiju poslovnog svijeta o kojoj nam govori pisac, reditelj stavlja u kontekst globalne svjetske, ekonomske, klimatske i duhovne krize, te je scenografija i gledalište prepuno plastičnih boca, koje se ne uklanjaju, na koje se ne obraća pažnja i preko kojih se ignorantskim stavom prelazi dok nam se govori o pravilima ponašanja zapošljenih, o zahtjevima firmi u odnosu na uposlenike, dok slušamo motivacione govore i one za samopomoć, dok se manipuliše umjetnošću kao osnovnim sredstvom skretanja pažnje sa problema i dok se umjetnost trpa u kontekst zabave i kiča.
Dakle, predstava se odigrava, kao i život sam, na smetlištu naših života. Sve se odvija u improvizovanoj konferencijskoj sali prepunoj mikrofona, sa tri TV ekrana čiji sadržaj se haotičn
o mijenja.
Na fotelji, za mikrofonima sjedi Pol i dok mu korporativni šefovi i partneri (u odijelima, sa motociklističkim zaštitnim kacigama) pokušavaju objasniti pravila, on psihotično kroz kakofoniju govori monologe, u nadi da će ga neko Čuti i Vidjeti.
Jer u današnje vrijeme, konzumerizam je do te mjere zagrabio u sve životne sfere, da čak i objekti imaju veću vidljivost i bolji tretman od ljudi. Tako da Pol u jednom od monologa, kad sanjari o događajima nakon samoubistva, “vidi” kako njegov automobil i televizor dobijaju tretman koji je on uvijek želio, ali ga nikad nije imao. Čak ih i Sunce vidi! Jer Niko u jednom dijelu kaže: “Vikao sam na Sunce. Sunce me nije čulo. Univerzum je bio tih, nije me ni primijetio”.
Zvukovi i scenska dinamika su izuzetno invazivni, intenzivni i agresivni da nam u pojedinim trenucima organizam pulsira u ritmu zvukova i fizički nas provocira.
Na isti način se, pretpostavljamo, osjeća i Pol kojega korporacijski, konzumeristički svijet guta još od malih nogu. Njegovo radno mjesto je monopolizovalo njegov život, svelo njegov identitet na minimum, pa se od gospodina “Niko” traži da se prilagodi kako bi postao produktivniji.
Mi kao individue u savremenom svijetu nikoga ne interesujemo. Naše sopstvo je ugušeno i marginalizovano. Marginalizacija je obavljena pametno, sindromom “kuvane žabe” i više se ne opiremo, samo jednoga dana shvatimo da smo ugušeni, progutani, iskonzumirani, skuvani.
Marginalizacija. Danas umjesto ove riječi, možemo upotrijebiti i riječ “denacifikacija”, “dehumanizacija” “dekonstrukcija čovjeka” jer je komercijalizacija kulture i lakoća kojom „čisto znanje“ ekonomije može skliznuti u „čisto znanje“ fašizma nešto što je jezivo očigledno.
Jer danas nas niko ne čuje, od roditelja do poslovnih i emotivnih partnera - svi oblikuju svoj život, većinom nesvjesno, prema standardima velikih korporacija, prema ideji tržišta i efikasnosti.
Nikada se ne predstavljamo samo kao ljudi, već kao predstavnici neke određene profesije: doktor, advokat, naučnik, kompozitor, glumac, pisac...
Naš identitet definisan je profesijom.Nismo ljudska bića, mi smo naš posao. Budi uspješan, tačan, precizan, klijent orijentisan, timski radnik, ljubazan, nasmijan, obrazovan, načitan, prijatan, prijazan i ono najvažnije – bez Stava.
Nudeći neposredan i intiman uvid u bolesti korporativnog života, ova savremena adaptacija čuvenog komada Falka Rihtera, litvanskog reditelja Arturasa Areime predstavlja novu generaciju pozorišnog jezika.
Ovo je pozorište koje donosi pojačanu percepciju savremenog svijeta i istražuje perverzije neo-liberalnog kapitalizma i društva otuđenog od zakona tržišta i konkurencije.
Predstava “Ispod leda” razbija formu i konvenciju pozorišta, bez mjere, mračno, grubo i agresivno, međutim - taman onoliko koliko se može podnijeti.
Dok gledamo “Ispod Leda” bar smo svjesni da nam nije udobno. I ne treba da nam bude.
