Stav

Kad nije bilo zrna ljudskosti iz kojeg bi proklijalo malo nade

Iako dobro znam kako sama pomisao na Srebrenicu i žrtve genocida, djeluje na mene a vjerujem i na sve moje prijatelje, odgledah film "Quo Vadis, Aida?" napisala je Hajdana Huter, bibliotekarka i specijalistkinja poslovnog menadžmenta, u autorskom tekstu, koji uz njenu saglasnost objavljujemo

Hajdana Huter Foto: Privatna arhiva/PA
Hajdana Huter
Hajdana Huter
Hajdana HuterAutorka
Portal AnalitikaIzvor

Što reći? Muk, tuga, praznina, bol... opet. Boli mene, koja sam tih dana, ljeta 1995. godine bila okružena ljubavlju i toplinom svojih najdražih i ušuškana u sigurnost roditeljskog doma. Ipak, ni u primisli ne mogu imati, niti iz daleka osjetiti ono što su osjećali Srebreničani dok su stojeći naspram svojih egzekutora u njihovim očima tražili zrno ljudskosti iz kojeg bi proklijalo malo nade da će se probuditi iz najstrašnijeg košmara u kojem su se našli, a zrna nije bilo... Niti mogu osjetiti ono što su osjećale žene iz čijih su zagrljaja čupali, sinove, braću, muževe, očeve... sve muškarce od 13 do 77 godina.

Jesu li nakon svega, kleli sebe što su, onako premoreni, prestravljeni i izgladnjeli, uzeli koru suvog ljeba i bombone za đecu, iz ruku ratnog zločinca, svog budućeg krvnika Ratka Mladića, koji im je obećavao bezbjednost i "poklanjao živote"?

Jesu li željele majke da odmijene sinove i prime sve metke svijeta umjesto njih?

Jesu li makar jednog sekunda pomislile naoružane Mladićeve vojne snage na nedužne civile i prepoznali u njima svoje komšije, školske drugove, kumove, prijatelje, dok su držali olovne cijevi uperene u njih, goloruke?

Jesu li 'plavi šlemovi' učinili sve što su mogli da zaštite od masovnog ubistva nedužno, progonjeno stanovništvo?

Oće li biti bolje od toga ako znamo makar neke odgovore?

Dužni smo da znamo i da se śećamo. Dužni smo da nikad ne pomiješamo žrtve sa zločincima. Niti zločince sa herojima. Dužni smo da pamtimo genocid i brojku od 8372 ubijena civila 1995. godine u Srebrenici.

Dužni smo da NIKAD ni za 50 niti za 150 godina od smrti zločinca ne dozvolimo da ulica u Crnoj Gori nosi njegovo ime. Ulice i spomenici su za velikane i heroje a ne za one koji na svojim rukama imaju krv hiljada nevinih ljudi samo zato što se drugačije mole?! Dužni smo da ih nikad ne pomiješamo i da ih nikad ne stavimo u isti koš. Za života su heroji ginuli u borbama protiv zločinaca i u zasmrti su zaslužili naše poštovanje.

Ne dozvolimo da nas prevare suvom korom ljeba i bombonima pred autobusom, dok nas kade popovi SPC isti oni koji su bili zahvalni bogu na prilici da Mladić i Karadžić čekaju Božić 2003. godine u našem Ostrogu.
Ako su molitve popova SPC bile mjesto u kojem su živjeli ratni zločinci Karadžić, Mladić, kako je jednom prilikom izjavio njihov mitropolit, ja biram da ne budem s njima na istom mjestu, nego rađe zakovana za Vezirov most, s Dukljanima, Crnogorcima, Udbašima, Milogorcima.... kako god...

Sačuvajmo mir, ne dozvolimo novu Srebrenicu, novo Sarajevo, novi Vukovar....

Recimo "NE" Ravnogorcima! "NE" velikosrpskoj ideologiji! "NE" genocidnim ideologijama! "NE" skrnavljenju naših grobova! "NE" otuđivanju naših svetinja! "NE" pljuvanju na našu zemlju i naše pretke! "NE" prekrajanju naše istorije! "NE" lažima! "NE" krađama! "NE" mržnji!

Ne dajmo im grad Ljuba Čupića, Save Kovačevića, Joke Baletić! Grad odakle ponikoše 46 narodnih heroja! Grad u kojem je iz velike pjesničke duše Vita Nikolića, a za sve nas koji se danas stidimo tih vremena nastala pjesma "Noć sa Dubrovnikom" i stihovi iz nje, za koje se nadam da neće biti ponovljeni, ovog puta za Nikšić:

"A šta tebe čeka, Gospodine Grade,

u ovoj noći bratske krvomutnje,

dok krvnici mirno svoj posao rade?…

Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!”...

Portal Analitika