Još od kultnog Dana mrmota, moram priznati, do groba sam odani fan Bila Mareja. Jedan je od onih glumaca koji će se jednako dobro ponašati u bilo kojem žanru. Ovih dana nikako da prestanem da mislim na film Sofije Kopole u kojem Marej igra glavnu ulogu. Riječ je, naravno, o filmu Izgubljeni u prevodu. Ako nijeste gledali, a budete li pitali sveznajući internet naići ćete na kratak sadržaj filma koji upućuje na nekada slavnog američkog glumca Boba Harisa, koji se obreo u Japanu a povodom snimanja reklame, i usljed nepoznavanja japanskog jezika biva obuzet ośećanjem usamljenosti i izolovanosti.
Sadržaj koji mene ovih dana obuzima nije ni nalik onom filmskom, ali naslov filma jeste zgodno znakovit i upotrebljiv za ono što kanim reći. Ko god je, na ovaj ili onaj način, upleten u književnost, bilo kao onaj koji piše ili onaj koji čita, mora znati da književnost u prevodu uvijek gubi. Manje ili više, ali ipak gubi. Loš prevodilac u stanju je upropastiti i najboljeg pisca. Srećni su oni koji knjige mogu čitati na jeziku na kojem su napisane. Ovi drugi, a među njima i ja, uvijek se moraju pouzdati u onoga koji prevodi. Ako on usere motku i Pol Oster vam može zaličiti na Đura Radosavovića. Dobro, toliko loš prevod još nijesam čitao.
Elem, sve je u jeziku, ili, sve je u prevodu. Kao što rekoh, ovih dana razmišljam o filmu Izgubljeni u prevodu. Zašto? Zato što se Joanikije Mićović izgubio u njemu. Ili se u prevodu izgubila ambasadorka Medoks. Neko jeste, to je izvjesno koliko je izvjesno i da je sredina februara uveliko za nama i da, na sreću, nema ništa od onog najavljenog februarskog atentata na Aleksandra Vučića. Ne znamo kojeg po redu, kod 27. smo se zabrojali.
Nakon što je upitana za mišljenje, a glede Joanikijevog osvrta na rat u Ukrajini, ambasadorka Medoks je odgovorila da je “najbolji način da razumijemo što je mitropolit Joanikije mislio u svome obraćanju to da pitamo njega, a ne da sami pretpostavljamo značenje njegovih riječi.” Zatim je ambasadorka Medoks predložila da se njegove riječi uzmu zdravo za gotovo, tj. da prihvatimo riječi u njihovom osnovnom značenju, a ne da ih interpretiramo?!
Biću krajnje dobronamjeran pa ću ostaviti mogućnost da se uvažena ambasadorka Medoks izgubila u prevodu. Zapravo, da se u prevodu izgubilo svo ono zlo koje je Joanikije Mićović izgovorio toga dana. Jer, Joanikije Mićović ne govori ni srpskim, niti crnogorskim jezikom, njegov jedini jezik je jezik mržnje. Može biti da ambasadorka ne poznaje crnogorski jezik, pa mora vjerovati onima koji prevode, ali ni ja ne govorim engleski, a ipak sam jednom davno poželio otići u Pekam, jer sam savršeno dobro razumio Džona Salivena i ekipu.
Jedino zdravorazumsko objašnjenje ambasadorkinog objašnjenja jeste da joj je neko umjesto Joanikija Mićovića i njegove Pohvale ratu prevodio Himnu ljubavi apostola Pavla! Kako drugačije objasniti da nas ambasadorka Medoks poziva da Joanikijeve riječi uzmemo zdravo za gotovo, da ne pretpostavljamo njihovo značenje, već da ih prihvatimo u njihovom osnovnom značenju?!
Ako to učinimo onda ćemo na svakom mjestu i u svakoj prilici rusku agresiju i okupaciju Ukrajine braniti bezbožništvom ukrajinskog naroda. Ako to učinimo nećemo žaliti niti za jednim izgubljenim ukrajinskim životom, osim ukoliko je riječ o Ukrajincu koji aplaudira ruskim granatama i moli se Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Ako to učinimo ni na pamet nam neće pasti da uperimo prst u Vladimira Putina i tako prokažemo krivca za sve zlo i strah kojem smo nazočni ovih dana. Ako Joanikijeve riječi uzmemo zdravo za gotovo, onda ćemo razaranje gradova i ubijanje ljudi smatrati ućerivanjem vjere u bezbožna ukrajinska tijela. Ako prihvatimo njihovo osnovno značenje, kako nas ambasadorka uči, onda smo, uvažena ambasadorko Medoks, da prostite – najebali.
Uzeti mržnju zdravo za gotovo znači očekivati Ukrajinu u Crnoj Gori. Ne interpretirati Joanikijevu poslanicu Putinu znači prihvatiti stvarnost i iskopati rov za nove ratove. Jer, ako, kako kažete: njegove riječi uzmemo zdravo za gotovo dolazimo do ivice ponora, u koji će nas gurnuti njegov jezik i mržnja koja se preliva preko usana. Dozvolite nam da interpretiramo i tako sačuvamo i sebe i vas. Dozvolite da ne uzimamo zdravo za gotovo, jer bismo mogli pomisliti da Joanikije Mićović huška na rat i krvoproliće. Da priziva Kijev u Podgorici. Da Jovan bez Zemlje umjesto hrišćanstva propovijeda nasilje i vrle nove ruske i srpske svjetove. Dozvolite da ni njega ni Vas ne uzimamo zdravo za gotovo, jer bi to značilo da ste saglasni s njegovim izvornim, neinterpretiranim govorom. Govorom koji brani zlo. Ako nam dopuštite da učitavamo, interpretiramo, tumačimo, možda nam se u tom slučaju neće učiniti da Joanikije Mićović poziva na haos i istragu bezbožnika.
Na koncu – dozvolite da vjerujemo da ste se izgubili u prevodu. Uvijek možete okriviti prevodioca. Ako je neko nekada razmišljao o tome na kakvim li je samo mukama bio Branimir Živojinović prevodeći Fausta, nek ima na umu onoga kome je zapalo da prevodi golu mržnju Joanikija Mićovića. Stoga, uvažena gospođo Medoks, čitajte opet. Insistirajte na novom prevodu. Isključivo zbog Vas, jer neko bi Vaše objašnjenje Joanikija Mićovića zaista mogao uzeti zdravo za gotovo.
