Uvremenu turbulentnih društvenih promjena, gdje su stari redovi zamrli, a novi tek traže svoje obrise, Crna Gora se suočava s izazovima koji dodatno oblikuju njen identitet i budućnost. U sjeni političkih previranja, ekonomske tranzicije i društvenih podjela, turizam postaje ključna arena borbe za prepoznavanje i održivost. Ekspert za marketing u turizmu Velibor Zolak u intervjuu za Pobjedu analizira trnovit put crnogorskog turizma kroz protekle tri decenije, istražujući paradoksalnu stvarnost gdje su se prirodne ljepote ,,sudarile“ s političkim igrama, stvarajući prenatrpane plaže i zakrčene saobraćajnice tokom nekoliko mjeseci, nasuprot devet mjeseci poluprazne tišine.
Kroz prizmu političkih odluka, ekonomske transformacije i socijalnih promjena, ovaj intervju razotkriva sukobe između hotela i apartmana, te preispituje smjer koji je crnogorski turizam odabrao, naglašavajući izazove i mogućnosti koji stoje pred zemljom koja nosi breme svoje bogate prirodne baštine.
Kako biste opisali razvoj crnogorskog turizma tokom Vašeg dugogodišnjeg iskustva u ovoj oblasti?
ZOLAK: Ako bi trebalo da rezimiram turistički razvoj Crne Gore u posljednje tri decenije moram reći sljedeće: veći prirodni potencijal, a manje ekonomsko ostvarenje u svijetu teško da je zabilježeno. Sunovrat.
Živimo u vremenu kada je stari poredak pao, ali se novi nije stvorio, u vremenu kada je laž postala stvarnost, kada riječi malo vrijede. Izgubile su svoje nekadašnje značenje i počele da označavaju nešto drugo i suprotno od do tada prihvaćenog.
Već tri decenije živimo u ekološkoj državi, zemlji socijalne pravde, zasnovanoj na vladavini prava i nepovredivosti prava i slobode, u kojoj je izazivanje i podsticanje mržnje i netrpeljivosti Ustavom zabranjeno. U toj državi turistički promet iz godine u godinu raste, pojedinih godina ta stopa je i najveća na svijetu, a sezone su, uključujući prethodnu, rekordne.
Građani, međutim, ne vide niti ekologiju niti socijalnu pravdu i sve teže - osim tankog sloja novostvorenih vlasnika i tranzicionih bogataša - doživljavaju ovu društveno-političku, ekonomsku i kulturnu stvarnost. U takvom kontekstu pitanja turističkog razvoja često izgledaju beznačajno i mali dio zajednice je spreman da se njima ozbiljno bavi. Gotovo da je nestala turistička javnost kakvu smo poznavali još do prije dvije decenije
Kad posmatram dva zemljotresa, dvije velike nesreće, dva tektonska turistička poremećaja koji su zadesili Crnu Goru nakon raspada SFRJ, moram čak biti zadovoljan sa supstancom za razvoj turizma koja je preživjela!
Koji su to ,,udari“ oblikovali crnogorski turizam i promijenili dinamiku posjedovanja nekretnina duž obale?
ZOLAK: Prvi udar, kada se višak kapitala građana, koji se do 1991. raspoređivao u izgradnju vikendica duž obale od Pirana do Ulcinja, preusmjerio samo na komadić crnogorske obale, donio nam je do kraja te decenije hiljade novih stambenih zgrada i kuća u vlasništvu građana susjedne države koje nijesu služile za stanovanje. Ministarstvo turizma Crne Gore 1998. godine kao oficijelan podatak prihvata brojku od 243.000 turističkih ležajeva u Crnoj Gori, a na osnovu analize Instituta ekonomskih nauka iz Beograda.
Drugi udar, invazija kupaca nekretnina sa ruskog i istočnih tržišta, s jedne strane direktan je rezultat društvene tranzicije, želje i sposobnosti vladajuće političke grupacije da kapitalizuju svoju moć i sebe pretvori u vlasnike kapitala. Ta invazija je i rezultat političke volje – omogućavanja građanima bivšeg Sovjetskog Saveza da kupuju nekretnine i ulaze u državu bez viza. U tu zamku velikog i brzog novca
naši susjedi (Hrvatska), međutim, nijesu upali. Cijenili su ono svoje, vjerovali u sopstvenu vrijednosti, ostali okrenuti zapadnom tržištu.
Umjesto hotela, na obali su se gradile stambene zgrade i formiran je cijeli sistem koji je stimulisao i olakšavao ovaj proces.
Kao rezultat ta dva politička udara na turistički produkt, jer oba su neposredna posljedica politike, Crna Gora je danas zemlja sa dva bitno različita lica: zemlja stotina hiljada apartmana i stotinjak hotela, prenapučenih plaža, krcatih šetališta i zakrčenih saobraćajnica, prenatrpana dva mjeseca, a lijepa, inspirativna i poluprazna devet mjeseci.
Da li primjećujete promjene u profilima turista koji posjećuju Crnu Goru sada u poređenju s prošlim vremenima?
ZOLAK: Kakav vam je turistički produkt (turistička destinacija), takvi su vam i posjetioci. Da biste promijenili kupce trebate mijenjati proizvod, a ne marketing komunikacije. Vaš fokus mora biti na modifikaciji proizvoda, a ne na promociji.
I tu smo ušli u suštinu problema našeg turizma. Nerazumijevanje šta čini turistički proizvod naše destinacije, koje iskazuju vodeći ljudi javno-političkog sektora ozbiljna je prepreka njegovom razvoju. Kada sam ljetos u izjavi za jednu popularnu TV emisiju istakao da je naš turistički proizvod iz godine u godinu sve lošiji, tadašnji ministar turizma je izjavio da se ne slaže i da je naša turistička usluga sve kvalitetnija, ne shvatajući da je kvalitet usluge tek jedan mali kamenčić u mozaiku turističkog proizvoda.
Neki elementi su toliko značajni da mogu da ugroze i tržišnu poziciju cijelog produkta - nesrazmjer cijena i vrijednosti koja se isporučuje, na primjer, lična nesigurnost, prljavština ili nereceptivnost stanovnika. Ili gužva i pretrpanost destinacije.
Kako komentarišete smanjenje prihoda po gostu tokom posljednje decenije i kako vidite uticaj prevelikih smještajnih kapaciteta na kvalitet turističkog proizvoda Crne Gore?
ZOLAK: Iako se naizgled naša destinacija razvija iz godine u godinu, novi smještajni objekti, novi restorani, nove rekreativne mogućnosti i nove atrakcije nastaju svaki dan, moja ocjena pada kvaliteta našeg turističkog produkta nalazi svoje uporište u tri međupovezana argumenta – turističkoj potrošnji, smještajnom karakteru turističkog produkta i ritmu izgradnje novih hotela visoke kategorije.
Ako performanse crnogorskog turizma mjerimo onako kako jedino može, kroz finansijske pokazatelje (a ne fizičke, kako nam se stalno podmeće), jer je u pitanju biznis, rezultati su porazni i svi zvaničnici već godinama bježe od njih, prikrivaju ih, ne spominju ih, guraju ih pod tepih.
Turistička sezona 2019, koju političari proglašavaju rekordnom i najuspješnijom, primjenimo li poslovna mjerila, najlošija je turistička sezona u protekloj dekadi! (kovid sezone, naravno, ne uzimamo u račun.) Prihod po gostu padao je iz godine u godinu.
Prihod po gostu 2012. godine (podaci UN WTO - Svjetske turističke organizacije) iznosi 690 američkih dolara, a 2019. pada na 495. Sa 495 američkih dolara potrošnje po gostu, Crna Gora je u dnu liste susjednih i mediteranskih zemalja, manje ostvaruje samo Albanija sa oko 400 dolara po gostu.
Drugi argument, ali i centralni problem našeg turizma je prevelik smještajni kapacitet za prirodne resurse na koje se naslanja. Realne procjene ukazuju na cifru od najmanje 550.000 do 600.000 turističkih ležajeva, po čemu smo možda i svjetski rekorder. Sličan problem muči i Hrvatsku, prevelik smještaj i dominacija privatnih apartmana. Hrvatska ima najveći broj ležajeva po glavi stanovnika u Evropskoj uniji – 0,28 (Grčka na primjer 0,13, Kipar 0,10, Italija 0,09). Problem zvuči zabavno jer je kod nas odnos 1:1 - jedan turistički ležaj po glavi stanovnika!
Na svim svojim plažama, poštujući međunarodno prihvaćeni standard kvaliteta od 10 metara kvadratnih po gostu, Crna Gora sa svim proširenjima može da primi 260.000, maksimalno 300.000 gostiju kupača. Ako isti prostor koristi 600.000 gostiju, koliko je stvarni kapacitet smještaja Crne Gore, (plus domaće stanovništvo), kvalitet prizvoda bitno, suštinski, dramatično pada!
U novoj strategiji razvoja turizma, ,,Strategija razvoja turizma Crne Gore 2022-2025. godine s Akcionim planom“, mart 2022, Ministarstvo odnosno Vlada uopšte ne konstatuje najveći turistički problem Crne Gore – problem prevelikih smještajnih kapaciteta, još manje postavlja za cilj smanjenje broja turističkih ležajeva, što može, treba i mora biti glavni cilj svake buduće ozbiljne i kompetentne vlade.
Članovi prethodnog ministarstva turizma tvrde da Crna Gora 2019. godine raspolaže sa 172.000 turističkih ležajeva! Dakle, tokom 20 godina – od 1998. do 2019. po ovom ministarstvu ne da nije izgrađen niti jedan ležaj, već je smještajni kapacitet Crne Gore smanjen za skoro 70.000 ležajeva!
Ovdje svaki čovjek može samo da se zapita - ko je ovdje lud. Ili da kaže - toliko o ozbiljnosti upravljanja destinacijom! Sprdnja.
Kako ocjenjujete strukturu smještajnih kapaciteta u Crnoj Gori, posebno ističući dominaciju privatnog smještaja nad hotelskim i kako smatrate da ova struktura utiče na turistički proizvod zemlje?
ZOLAK: Nepovoljna struktura smještaja se ogleda u potpunoj dominaciji tzv. komplementarnog, individualnog ili privatnog smještaja nad osnovnim, hotelskim. Hotelski smještaj sa nekih 40.000 ležajeva čini manje od osam odsto ukupnog kapaciteta! Hotelski smještaj je, međutim, kičma turističke industrije i bez njega destinacija kojoj je osnovna atrakcija plaža teško da može ostvariti stopostotnu popunjenost kapaciteta veću od 80 do 90 dana. Privatni smještaj je vezan isključivo za Sun & Sea (ili Sun & Beach, svejedno) produkt i ne stvara osnove za razvoj drugih oblika, tipova turističkih produkata koji su ključni za desezonalizaciju turizma.
Struktura smještajnih kapaciteta, dakle, produkuje jeftini i masovni turizam koji traje dva-tri ljetnja mjeseca. Visoka je upotreba i prezasićenost plaža, šetališta, saobraćajnica, parkinga, infrastrukture i svih drugih javnih prostora sa malim i minimalnim ekonomskim efektom. Rezultat preizgrađenosti su ogromne gužve, loš proizvod, overcrowded i overused destinacija – prekomjerni turizam (overtourisam.)
I finalni pokazatelj lošeg, pogrešnog ili nazovite ga kako hoćete, ali neuspješnog turističkog razvoja jeste stepen izgradnje novih hotela visoke kategorije. Posljednji veliki hotel sa pet zvjezdica, hotel ,,Splendid“ (340 soba), izgrađen je prije punih 18 godina! Nema dugoročno profitabilnog turističkog razvoja bez hotelske industrije i velikih hotela. Svi hoteli sa kojima se oficijelne strukture pompezno hvale zaista su sjajni objekti (Regent, Chedi, One&Only), ali svi zajedno nemaju ni 300 soba!
Koji su Vaši prijedlozi za budućnost našeg turizma i kako se može postići održiv rast?
ZOLAK: Prvo, država mora priznati istinu - prihvatiti našu turističku realnost i realni smještajni kapacitet, najveći turistički problem zajednice i prestati nas obmanjivati. Priznanje pročišćuje i vraća povjerenje u onoga ko priznaje istinu.
Drugo, proglasiti moratorijum na svaku gradnju objekata na Primorju koji ne služe za rješavanje stambenih potreba zaposlenih i nijesu hoteli.
Treće, proglasiti zaštićene zone, zone u kojima ni po koju cijenu ne može da se gradi. Da bismo sačuvali ono malo zelenila i parkova što nam je preostalo.
Četvrto, utvrditi realni nosivi (prihvatni) kapacitet destinacije i tu brojku ugravirati na ulaz u zgradu novoformiranog Ministarstva turizma.
Peto, utvrditi nove uslove za izgradnju hotela. Dozvoliti samo izgradnju hotela sa četiri i pet zvjezdica i propisati da za jedan hotelski ležaj investitor mora obezbijediti 100 metara neizgrađene površine (placa, zelene površine). Tako da se za hotel od 100 soba mora obezbijediti 20.000 m2 zemlje (Palma de Majorka je postavila još veći standard od 240 m2 po sobi). Svaki hotel mora imati spoljašnji i unutrašnji bazen.
Šesto, treba nam neka vrsta „New Deal-a“ ili „Maršalovog plana“ - Državni plan smanjivanja turističkih ležajeva u privatnom smještaju. Kroz pretvaranje dvije (ponegdje i tri) sobe u jednu komfornu i standardizovanu sobu i prevođenje privatnih iznajmljivača u formu pansiona i malih hotela. Za ovo treba obezbijediti sredstva EU u vidu dugoročnog kreditiranja vlasnika soba.
Sedmo, popisati sve vikend stanove i vikend kuće svih iznajmljivača soba i svaki stan koji se ne koristi za stanovanje evidentirati kao komercijalni objekat. Sve stanove/apartmane/kuće uvesti u dolje navedeni informacioni sistem.
Osmo, uvesti onlajn informacioni sistem tipa eVisitor koji je jedino i centralno mjesto prijave i odjave turista, sistem obračuna i kontrole boravišne takse, registar svih pružaoca usluga smještaja i njihovih smještajnih objekata i sistem za praćenje turističkog prometa.
Deveto, promijeniti zakone jer je sistem javne organizacije u turizmu naopako postavljen. Lokalne turističke organizacije se ne bave marketingom destinacije, već funkcionišu kao zavodi za zapošljavanje političkih pripadnika vladajuće stranke u lokalnoj samoupravi i agencije za zabavu i nevjerovatan su rasipnik državnog novca!
