Ćeo ne ćeo, ne možeš bi šparenjozan kad je sve u butigu krešilo.
Svaki solad čeljade izborša za špenzu, a ni koliko po’ borše ili saketa ne stane.
Infotan od provište brontuljam sam sa sobom.
Intrao je Miloš i već čini škerce sa mnom kako vazda brontuljam i dešpečim se i kontrestam.
- Pušti ovaj narod da zbori kako oće.
- Ka’ me ne budeš čuo tražit ćeš me na palo.
- Kakvo palo?
- Pa đe su osmrtnice.
- E vazda li si od škeraca.
Kolafjaka destezo produžim pu’ kafane na kafu.
Za sve pare svijeta ne bi mjenjao Kotor, vazda intraš nekog i u konfidencu, škerce činjet ili u ćakule.
I senjam, ispre’ butige pu’ mora, ne znam kako ga mencuju ovaj cvijet, grm, ne znam ni što je, ali figura.
Ka’ ariva proljeće sve pupi tj. pupa.
I vazda su ženskoj đeci zborili: ”Evo te ko pupa ili evo te ko popica, ka’ bi ih ušestali u lijepu monturu.
I zbilja figura, altroke ko iz figurina.
No, krešilo ne krešilo, kako ono zbore:
“Bolje da umre selo nego običaj”, fugaca je tu, za Uskrs.
Mi u Boku Kotorsku, vječito na raskrsnici imperija, uticaja, užanci, nikad nijesmo abadali ko je koje vjere, radosni svakoj fešti.
Eto, i zajedničkog Uskrsa, pa od srca želim Sretan Uskrs.
Iako većina svijeta slične delicije parićaju o Božiću, kod nas je užanca da se fugaca (pinca) tradicionalno spravlja za Uskrs.
O rićeti sam već pisao, Od face do fugace: Jezička simfonija različitosti pa ko nije dosad parićao, neka se naoruža pacijencom (strpljenjem), jer dugo se feca (kvasi) nekad i do 5-6 ura.
No, gušti su gušti.
