Sve ostalo, nama smrtnicima je ostalo nejasno. Ni kako je imao sve, a nije imao ništa. Ni kako mu ništa nije trebalo, a nije bio slobodan. Ni kako su mu sve uzeli a ostale mu nelegalne kuće, ogromni stanovi, pet firmi, placevi…
Nije nam jasno ni ko ga napada, ni ko ga podržava, ni ko ga kleveće, ni ko mu podmeće. Ovoliko konfuzije, nejasnoća, kontradikcije i nelogičnosti, nijesmo čuli još od vremena Sveta Marovića. Medojević ga stalno šalje u Spuž, Kneževiću služi za pošalice, ali mu je Mandić glavni problem. Ali on kao “Amfilohijev učenik” je: iskren, nepotkupljiv, odgovoran, savjestan…
Svi ga mrze, a on istrajan. Svi protiv njega, a on borac za pravdu, srpstvo, svetosavlje. Ne pristaje na ucjene, brani srpsku crkvu, spašava Crnu Goru, drži Vladu...
Sve je on sabio zajedno, lopove i pokradene, žrtve i dželate, osvajače i osvojene. Svi će biti zadovoljni. Sve je u njegovim rukama i na njegovim plećima, ali izdržaće on. Radi za sve nas. Sam protiv svih. Niko ka on. Zdravko Neustrašivi. Superjunak iz dječije mašte.
A mi koji smo u ovom haosu ostali u čistu svijest, shvatamo da ovo pismo nama nije ni upućeno. Mi nijesmo taj “vjerujući” narod kojem se obraća. Mi smo oni koji vjeruju u besmrtnost Crne Gore. Oni koji su joj pomogli da se održi hiljadu godina. Oni kojima se nema što objašnjavat i kojima je konačno sve jasno. Oni koji znaju da su ovakvi šarlatani prolazna pojava i koji vjeruju u istinu i u pravdu. I oni koji vjeruju da njihovo vrijeme tek dolazi.
