Upravo tako, riječima iz naslova ovog teksta, dr Vladan Đorđević, srpski istoričar, počinje svoj komentar pisma ruskog cara, od 20. maja 1814. godine, u kome veliki monarh, svom ,,štićeniku“ mitropolitu Petru I Petroviću Njegošu saopštava ,,radosnu“ vijest sljedećeg sadržaja: „Pošto je proviđenje blagoslovilo napore Moje i Mojih saveznika i pošto smo povratili opšti mir, mogli smo obratiti pažnju i na susednu Vam zemlju Boku. Mislimo da smo na Vaše zadovoljstvo utvrdili da ta zemlja uđe u sastav austrijske države, pod čijom je zaštitom cvetala… Prema tome pozivam Vaše prepodobije da u opštem interesu ne samo ne smetate posedanje gradova austrijskim trupama, i da se sa svojim hrabrim Crnogorcima vratite u svoju zemlju, nego i da upotebite svoj uticaj među stanovnicima Boke Kotorske, odnosno bezuslovne poslušnosti prema odluci saveznih država, uveravajući ih da će se očuvati njihova prava i privilegije“.
Do tog trenutka priča o mogućoj mitropolitovoj ,,svjetovnoj vlasti“ i izvan tadašnjih crnogorskih državnih okvira, tekla je ovako:
Prvo. Priča počinje proglasom (manifestom) civilnog guvernera Boke i ruskog državnog savjetnika Sankovskog od 14. februara 1806. godine, u kome se, pored ostalog, kaže „da će Boka biti sjedinjena sa Crnom Gorom u jednu republiku pod ruskom zaštitom, a upravljaće se senatom komu će vladika biti predsjednik“ i tako „svojim duhovnim i političkim utjecajem i položajem“ postati „najnezavisniji vladalac u ovome dijelu Ilirika“. Objektivno, taj je sadržaj, nezavisno od drugih, internih i eksternih podsticaja te vrste, mogao bitno uticati na to da mitropolit sljedeće (1807) godine najavi projekat o „slaveno-srpskom carstvu“.
Drugo. Nakon ulaska Rusa u Boku, 1806. godine, mitropolit Petar je gotovo egzaltirano, u Manastiru Savina, pozdravio admirala Senjavina i ostale ruske i bokeljske predstavnike ovim riječima: „Vaša se želja ispunila hrabri Slavjani. Vi vidite posrijedi vas davno očekivanu vami po rodu, vjeri, hrabrosti i slavi braću našu. Blagosloveni monarh ruski prima vas u čislo svoje djece. O, da bude blagoslovena promisao gospoda, da bude vama u pameti ovaj radostan dan“.
Treće. Mitropolit Petar I previđa tri krupne stvari u vezi sa „ujedinjenjem Crne Gore i Boke“: prvo, da svi u Boki ne misle kao on, da će Boka, priključivši se Crnoj Gori, postati kao i ona – ruski protektorat;
Drugo, da većina Bokelja nije odlučila da se ujedini sa Crnom Gorom da bi napustila svoju orijentaciju na zapadni svijet, odnosno prekinula s njim kulturne, trgovinske i druge veze, već radi zaštite od uspostavljanja bilo čije čvrste kontrole nad njenim žilama kucavicama u Mediteranu;
Treće, da ključna odrednica u ugovoru o ujedinjenju glasi – da ako se jedna od potpisnica podloži bilo kom od tri spomenuta protektora (Rusiji, Austriji ili Francuskoj) „onda će obadvije slijediti istu sudbinu“ – pri čemu je mitropolit „čvrsto vjerovao da će to biti ruski protektorat, a Bokelji da će to biti Austrija“.
To je, uostalom, bio razlog što je mitropolit Petar I, odmah nakon potpisivanja akta o ujedinjenju Crne Gore i Boke, bez znanja članova Centralne komisije (kako se zvala privremena vlada Crne Gore i Boke) poslao (20. novembra 1813. godine) serdara Sava Plamenca ruskom caru Aleksandru I, s molbom „da primi Crnu Goru i Boku pod svoje ‘očinsko okrilje’“, i da „potvrdi ‘sjedinjenje s Bokom i da joj pridruži Konavle sa granicom na Cavtat’“. No, čim su Bokelji saznali za Plamenčevu tajnu misiju, odlučili su (9. decembra 1813. godine) da i oni „pošalju svoju deputaciju, ali ne ruskom nego austrijskom caru, s molbom da ih on primi za svoje podanike, a Boku kao još jednu austrijsku provinciju“. Sporazum dviju strana o ujedinjenju prije nego su velike sile formalno odlučile da Boka bude pod Austrijom.
Četvrto. Saznavši za odluku „velikih“ da Boka treba da pripadne Austriji, mitropolit Petar I piše 26. septembra 1814. godine pismo ruskom caru, u kome ga: u prvom redu, podsjeća da su još od 1711. godine on i njegovi prethodnici iz familije Petrovića (mitropoliti Danilo, Sava i Vasilije) bili „predani Rusiji, za što je crnogorski narod često puta bivao razoren, a sada opet do najveće nesreće doveden“; zatim, informiše: „Ja sam uljegao u bokešku provinciju pod barjakom Vašim… Ja sam držao sebe i narod moj sinovima ruskim i u broju ruskih vojnika, kako po jednoj vjeri i jednom plemenu, tako i po dokumentima, od kojih neke kopije ovdje prilažem“; najzad, moli da blagoizvoli primiti Crnogorce „u broj svojih podanika“, kako zbog toga što su to zaslužili žrtvama koje su podnijeli ratujući o svom trošku za slavu, čast i napredak njegove „velike carevine“, tako i zbog toga što bi time dobili „najmilostivije i konačno rješenje“ svoje sudbine, budući da „u ovom stanju ni pod kakvim načinom živjeti ne mogu“.
Peto. Kraj priče o „Slaveno-srpskom carstvu“, odnosno poziciji Crne Gore i mitropolita Petra I, u koju su ih doveli njegov etničko-religijski fundamentalizam i neutaživa ambicija da se, pokorno služeći „istočnom kolosu“, domogne jedne od čelnih pozicija u njegovoj virtuelnoj „slaveno-srpskoj“ enklavi na Balkanu, istoričari različito komentarišu.
Dr Vladan Đorđević, kako je već nagoviješteno naslovom ovog teksta, za sve krivi ruskog cara, uz komentar: „Kako ga nije stid potpisati da otimajući Boku Kotorsku po drugi put od Crnogoraca čini zadovoljstvo crnogorskom vladici… Koliko cinizma… Kakva surovost tražiti da Vladika crnogorski upotrebi svoj uticaj na Bokelje da se bezuslovno pokore takvoj odluci?!“
Dr Živko Andrijašević, crnogorski istoričar, znatno drugačije, i realnije, (pr)ocjenjuje navedena događanja u Boki, i sa Bokom. On, na primjer, ne poseže za ocjenom da je pomenuto mitropolitovo pismo ruskom caru, po svim relevantnim implikacijama, bilo u ravni onog od deceniju ranije, povodom „slučaja Dolči“. Ipak, decidno zaključuje: „Mitropolitova bitka za primorje okončana (je) potpunim porazom“.
