Ima barem jedna stvarkoja moje zemljake, bivše Jugoslavene, razlikuje od drugih ljudi na svijetu. Moji bivši zemljaci su neobično fascinirani vremenom. Svaki puta kad iz Amerike (njujorška strana) nazovem telefonom svoju mamu, ona prvo pita.
- A koliko je kod vas sati?
- Podne.
- A kod nas je šest poslije podne – kaže, zbog nečega zadovoljno, moja mama.
Tek nakon ove obavezne razmjene informacija o točnom vremenu „kod njih“ i „kod nas“ možemo nastaviti razgovor. Moja mama nije mnogo putovala, razumljivo je da je fascinirana razlikom u satima. Međutim, ni drugi moji, ti „proputovani“, zemljaci ne propuštaju pitati za vrijeme.
Stanovnici bivše Jugoslavije bili su putnici, vagabundi, turisti, pomorci koji su oplovili svijet, pečalbari, gastarbeiteri, emigranti, mafiozi, ljudi koji su geografiju imali u malom prstu. Ipak, s vremenom kod njih, očito nešto ne štima.
Moji zemljaci, bivši Jugoslaveni, mlate se i prolijevaju krv u ime svoje svete povijesti
Ima jedna druga stvar koja moje bivše zemljake ne razlikuje mnogo od nekih drugih stanovnika sličnih zemalja. Radi se, naime, o specifičnom osjećaju za vlastitu poziciju u svijetu. Bilo gdje da se nađem, ako me telefonom trefi kakav moj zemljak, on će pitati.
- A pišu li oni nešto o nama?
„Oni“ su pritom stanovnici zemlje u kojoj se nalazim, „mi“ smo pritom Hrvati, Srbi, Bosanci...
- Pa ne baš nešto osobito...kažem oprezno.
S druge strane čuje se muk koji izražava i nevjericu i razočaranje.
Mali narodi na Balkanu srasli su s nepokolebljivom vjerom da su geopolitički neobično važni. Mnogi će pristati na to da su siromašni, da su netolerantni, pristat će čak i na to (iako teška srca) da Jadransko more možda i nije najljepše na svijetu (ali je zato najčišće), ali nikada neće pristati na ideju da je njihov geopolitički značaj minoran.
Jer oni su naime, „štit“ i „raskrsnica“. Hrvatska nikada i nije bila drugo do „štit“. Jedno vrijeme „štit“ protiv Turaka (koji bi da nije bilo Hrvata došli do Beča), zatim štit protiv komunizma (a komunisti su, zna se, Srbi) i konačno štit Zapadne civilizacije, jer da nema Hrvatske Balkan bi mirno došetao (opet do Beča). Pritom se pod riječju Balkan podrazumijevaju „srpske, pravoslavne, barbarske horde“. Hrvatska je, dakako, znamenita i kao raskrsnica: pomorska, željeznička, zračna.
„Štit“ i „raskrsnica“ su državno-nacionalne fantazme rasprostranjene s jednakim setom mutnih argumenata posvuda, osobito ako se od „hrvatskog štita“ krene na Istok. I Bosna je štit i raskrsnica, i Srbija, dakako, i Makedonija, dakako, i Crna Gora, dakako.
Moja prijateljica koja često putuje u južne države bivše imperije Sovjetskog Saveza tvrdi da apsolutno identične fantazme o samima sebi gaje Gruzini, Azarbejdžanci, Armenci, Uzbekistanci, Turkmenistanci, Kirgizi, Tadžikistanci, Burjati...
Ponekad se iskreno sažalim. Nije lako biti mali narod i pritom nemati puno toga na raspolaganju. Nije lako biti ni predstavnik malog naroda, čovjek ne zna odakle bi započeo... Zato je, valjda, prvo što mu, predstavniku, pada na pamet da se orijentira u vremenu. Nekako mu lakne kad mu i drugi potvrde da je kod „njega“ šest sati. Kad je tako pravilno smješten u vremenu, predstavnik malog naroda upućuje svoj zamišljeni pogled u prostor... I gle! Opustjelim, zaraslim u travu željezničkim šinama jure blistavi vlakovi, nad njegovom glavom zuje avioni kao jato komaraca, pred njim se prostire morska pučina po kojoj klize prekooceanski brodovi kao nepregledna jata pataka... A tamo, iza neprobojnog odbrambenog štita, dopire rzanje konja i ojađeni glasovi barbara koji, dakako, bezuspješno nadiru s Istoka…
Povijest i kultura
Nedavno sam telefonom čavrljala sa svojim „evropskim“ znancem. I on se, kao i ja, obreo u Americi na jednogodišnjem boravku na američkom fakultetu.
- Znaš - rekao je - sviđa mi se ovdje. Oduvijek sam priželjkivao jedan duži boravak u Americi. Ali...
- Što ali..?
- Ali stalno imam osjećaj da mi ovdje nešto fali...
- Što ti fali?
- Hm.. čini se da mi fali – povijest! - lanuo je moj znanac.
Moj znanac je, dakako, znao da je izgovorio najčešći u nizu stereotipa na temu razlika između Evrope i Amerike. S druge pak strane, evropski stranac (bilo to pravedno ili ne) zaista ima osjećaj da mnoge stvari u Americi nemaju „evropsku“ težinu, da su „entertainment“, između ostaloga „politika“, koja će tek postati povijest, i povijest, koja je jednom bila „politika“.
Osim „povijesti“ druga sveta riječ je „kultura“
Možda je tomu tako jer se i američki edukativni sistem temelji na uvjerenju da se kroz zabavu brže uči.
Nedavno sam, na primjer, bila u San Antoniu, gdje sam posjetila znameniti Alamo. Isprva sam mislila da se nalazim na snimanju nekog filma. Ubrzo se ispostavilo da pogolema grupa lokalnih stanovnika, što glumaca, što volontera-statista, svake subote u turističke svrhe performira obranu Alama.
Uprkos „oglednoj nastavi“ ništa mi nije bilo jasno. Pojasnila sam si stvari tek kada sam u ruke uzela turistički vodič. A onda mi je moj američki znanac, povijesničar, objasnio da sam sve shvatila krivo jer sam konzultirala turističko-propagandnu verziju događaja. Osjećala sam se, pretpostavljam, isto onako kako se osjeća Amerikanac koji pokušava shvatiti što se događa na Balkanu. Ja se, doduše, nisam involvirala u obrani Alama, nije ni trebalo, na sreću.
Evropljani se pozivaju na svoju povijest svaki čas. Imaju povijest u malom prstu, povijest im vječno puše u potiljak, s poviješću su intimni kao s vlastitom obitelji. Rusi, na primjer, bivšu sovjetsku vlast zovu Sonjkom, a Katarinu Veliku Katjom, a Puškina Sašom.
Moji zemljaci, bivši Jugoslaveni, mlate se i prolijevaju krv u ime svoje svete povijesti. Brane „kolijevke svoje civilizacije“ istjerujući iz njih „kukavičja jaja“: Srbi Albance s Kosova, Hrvati Srbe iz Krajine. I tako redom.
Osim „povijesti“ druga sveta riječ je „kultura“. Iako su mnogi „branioci“ nepismeni, mnogi nisu u životu pročitali ni jednu knjigu, a i stoljeća jedva da su u stanju pobrojati, za kulturu su spremni „dati svoje živote“. To, dakako, znači da su spremni uništiti tuđe živote, što, uostalom, jarosno i čine.
Ispada da „branioci povijesti i kulture“ najžešće brane stvari koje najmanje poznaju i do kojih im je najmanje stalo. Hrvati su izbacili iz svojih biblioteka gomile „srpskih“ ali i drugih knjiga (ratujući protiv Srba) i uništili su znameniti stari most u Mostaru (ratujući protiv boasanskih Muslimana).
Srbi su granatirali Dubrovnik, Nacionalnu biblioteku u Sarajevu sravnili sa zemljom, srušili su stare bosanske džamije, a albansku kulturu na Kosovu pretvorili su u pepeo. Cio taj posao obavili su u ime obrane vlastite povijesti i kulture. Kada su, međutim, NATO-ve bombe pale u blizini srpskog manastira Gračanica, bio je to napad na „najsvetije mjesto naše kulture“, a kada su popucali prozori na jednom od srpskih fakulteta bio je to NATO-ov napad na „sklonište duha“.
Stvari bi bile jednostavnije kada bi ljudi koji to čine pristali na mogućnost da ubijaju radi ubijanja, da ruše radi rušenja, da pale radi paleža. To se, dakako, neće dogoditi. Povijest i kultura su najpouzdanije „banke za pranje prljavog novca“. Povijest i kultura sastavni su dio tzv. Nacionalnog kulturnog identiteta, iako su i „nacionalno“ i „identitet“ tek plodovi kolektivne imaginacije.
Kolektivu se, međutim, vjeruje. Pojedinac-ubojica ne može reći: „ubijao sam braneći Williama Shakespearea, svoje kulturno nasljeđe“. Kolektiv može. Dapače, smatra se da je to njegovo pravo.
Imajući na umu takvu moguću perspektivu kako da onda pristojan čovjek poželi da bude graditelj, kompozitor, slikar ili pisac?
0
