Trampovi advokati, Brus Kastor i Dejvid Šon, na dva vrlo različita načina da iznijeli su svoj slučaj da se bivšem predsjedniku ne može suditi: Kastor se držao onoga o čemu se usput blebetalo – u jednom trenutku dugo se podsjećajući preslušavanja zapisa senatora Evereta Dirksena iz Ilinoisa, koji je služio u Senatu pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, dok je Šon išao direktno, optužujući demokrate da su „oružale“ proces u svoje partijske svrhe. Ali iako su se njihovi pristupi drastično razlikovali, cilj im je bio isti: podrivanje i diskreditovanje samog procesa impičmenta. Pritom su se poigrali taktikom koju republikanci koriste decenijama.
Kastor je, nesumnjivo znajući da je imao više od 40 republikanskih glasova, bez obzira na to šta je rekao, iskoristio priliku da uopšte ne kaže ništa koherentno. Iako je to naglasilo slabost Trampovog slučaja, takođe je naglasilo da nijedan argument neće promijeniti krajnji ishod: Šta god advokati rekli, republikanci su u velikoj mjeri nezainteresovani da Tramp polaže račune. Dakle, nijedan argument nije upravo ono što je Kastor iznio.
Šon je, s druge strane, počeo ne iznošenjem pravnog argumenta, već napadom na „nezasitnu žudnju za impičmentom u Domu tokom protekle četiri godine“. Ponašajući se kao da je Šon Haniti iz Fox Newsa, koji je održao svoj uvodni monolog, tada je prikazao video miks demokrata koji pozivaju na Trampov impičment tokom protekle četiri godine. (Naravno, video nije otkrio osnovne prekršaje zbog kojih su demokrate optužile Trampa za počinjenje)
„Ovo nije ništa manje od političkog naoruživanja procesa impičmenta“, odbrusio je Šon, „čisti, sirovi sport, podgrijavan pogrešnom idejom stranke nad državom“. Impičment je, sugerisao je tada, sam po sebi napad na demokratiju, pokušaj da se ponište glasovi 74 miliona Amerikanaca koji su glasali za Trampa na izborima 2020. godine.
Takvi argumenti nijesu novi. Konzervativci su sedamdesetih godina iznosili istu vrstu argumenata u vezi sa bivšim predsjednikom Ričardom Niksonom i saslušanjima u aferi Votergejt, insistirajući na tome da je to pokušaj demokrata i liberalnih medija da ponište Niksonove premoćne izbore 1972. godine i utišaju „tihu većinu“. Nazvali su to „kriminalizacijom politike“ i čvrsto se naslanjali na ideju da Nikson nije učinio ništa lošije od bilo kog drugog političara – sigurno ništa lošije od svog demokratskog prethodnika Lindona Džonsona, za kojeg se vjerovalo da je jedan od najkorumpiranijih političara te generacije.
Od tada se odvijaju zajednički napori desnice, predvođeni bivšim predsjednikom Doma Njutom Gingričom 1980-ih i 1990-ih, kako bi se oslabili procesi koji treba da drže političare odgovornim za svoje postupke. Gingrič je iskoristio etička pravila da bi smijenio predsjednika Demokratske stranke Džima Rajta 1989. godine (manje od decenije kasnije i sam Gingrič će biti zbačen zbog etičkih optužbi, zbog čega se izvinio nakon što je etički pododbor donio presudu protiv njega). Kao predstavnik Doma, Gingrič je koristio sve mehanizme kojima je raspolagao da beskrajno istražuje bivšeg predsjednika Bila Klintona, što je kulminiralo partijskim impičmentom sa malo podrške javnosti.
Isti postupak ponovio se i kada je bivši predsjednik Barak Obama stupio na dužnost: beskrajne istrage koje su otkrile malo nepravde, nepoštovanje Kongresa protiv tadašnjeg državnog tužioca Erika Holdera (koji je oslobođen naknadnim izvještajem generalnog inspektora) i želja – koja je na kraju bila neostvarena – da opozove Obamu.
Istovremeno, republikanci su naučili da, ako odbiju da osude svoje, mogu učiniti da bilo koja odgovornost izgleda kao stranačka osveta. To se dogodilo u prvom Trampovom opozivu, kada je senator iz Jute Mit Romni postao jedini republikanac koji je glasao za opoziv ili osudu. To je znak koliko je napad na Kapitol bio grozan, što je deset republikanaca prelomilo i glasalo za opoziv prošlog mjeseca.
Ali desnica se priprema da sve ovo naoštri protiv demokrata prvom prilikom koju dobije. Haniti je već sugerisao da bi, ako bi se pravila podjednako primjenjivala, predsjednik Džo Bajden, potpredsjednica Kamala Haris, lider većine u senatu Čak Šumer i kalifornijska predstavnica Maksine Voters trebalo da budu optuženi zbog podsticanja na pobunu, što je argument koji istovremeno napada demokrate dok umanjuje težinu napada na Kapitol.
A nakon što je vidio da uglavnom demokrate iz američkog Predstavničkog doma kako uklanja predstavnicu Džordžije Marjori Tejor Grin, zavjerenicu koja je podržavala pozive na nasilje nad članovima Kongresa, zbog svojih zadataka u odborima, lider manjine u Domu Kevin Mekarti upozorio je da demokrate postavljaju „opasan presedan“ – insinuirajući na tome da bi, kao kada su republikanci kontrolisali Dom, mogli da počnu da oduzimaju zadatke odbora bilo kom demokrati za kojeg smatraju da je problematičan.
Ipak, iako znaju da dolaze takvi napadi nepovjerenja, demokrate u Kongresu moraju i dalje da vode slučaj protiv Trampa zbog njegove uloge u podsticanju pobune na Kapitolu. Možda neće moći da ubijede republikance u Kongresu, ali američkom narodu i potomstvu mogu jasno da stave do znanja da razumiju opasnost koju Tramp predstavlja za demokratiju i da su spremni da urade sve što mogu da ga pozovu na odgovornost.
