Dok Rusija nastavlja svoju invaziju na Ukrajinu, postavljaju se brojna pitanja. Da li postoji bilo kakva logika kojom bi se mogao opravdati ovaj napad? Što je pokrenulo ovako masivnu vojnu agresiju velike nuklearne sile, koja posjeduje sofisticirana oružja i čije stanovništvo je brojčano tri puta veće nego njenog suparnika?
Razlozi koje Moskva navodi su istovremeno smiješni i bespredmetni: nesposobnost Zapada da ponudi garancije da Ukrajina neće postati članica NATO saveza i povlačenje NATO-a na status koji je ova organizacija imala 1997. godine.
Rusiji ne prijeti opasnost od NATO-a. Štoviše, prošlo je 18 godina od kada su posljednje NATO članice što se graniče sa Rusijom pristupile ovom savezu (Estonija, Latvija i Litvanija).
Vladimir Putin je opsjednut i istorijom i Ukrajinom. On dovodi u pitanje ukrajinsku državnost i ovu zemlju vidi samo kao dodatak Rusiji, još od vremena carice Katarine Velike. On je čak tvrdio da je Ukrajina stvorena od strane Rusije po završetku Prvog svjetskog rata i da je ova kreacija zasnovana na ruskoj teritoriji, a ne na zapadnim regionima kakvi su Galicija, Transkarpatija i Volhinia.
PREVRATI: JANUKOVIČ PA JUŠČENKO, OPET JANUKOVIČ
U vrijeme kada je, tokom 2004. godine, podržavao izbornu kampanju Viktora Janukoviča, Putin je posjetio manastir Pečerska Lavra u Kijevu. Tada je tvrdio da dvije države imaju zajedničku vjeru, kulturu i jezik. Iako je Rusija snažno i direktno podržavala Janukoviča, on je, nakon masivnih demonstracija i ponavljanja lažiranih izbora, poražen od strane prozapadnog kandidata Viktora Juščenka.
Kao što znamo, Putin je 2008. godine prešao na četvorogodišnju funkciju predsjednika ruske vlade. Dvije godine kasnije, Janukoviču se pružila još jedna šansa da ponovo postane predsjednik Ukrajine, i on je u tom naumu uspio. Putin se, treći put, vratio na funkciju ruskog predsjednika 2012. godine.
Rusija je tada imala svog čovjeka kao predsjednika Ukrajine, a gotovo svi članovi Vlade su bili porijeklom iz regiona Donjecka (uključujući i samog Janukoviča). Vrijedi podsjetiti da je to region bogat ugljem i da tamošnje stanovništvo, koje je oko 40 odsto etnički rusko, dominantno govori ruski jezik. Ta ukrajinska vlada je postala notorna po nivou korupcije, a predsjednik države je postao poznat i po svojoj velelepnoj palati.
Važno je ne zaboraviti da je Evropska unija duže vrijeme sarađivala sa Ukrajinom kroz svoj program Istočnog partnerstva. Tako je 2013. godine Janukovič trebao da stavi svoj potpis na novi sporazum o zajedničkom djelovanju sa EU, kako bi se dotadašnja saradnja još više učvrstila. No, prije samog potpisivanja, on je odlučio da traži partnera na drugoj strani i sklopio je ekonomski savez sa Rusijom. Posljedice te odluke su bile tromjesečni masivni protesti koji su inicijalno bili poznati kao EuroMaidan.
MAJDAN ,,REVOLUCIJA“I STVARANJE DNR I LNR
U februaru 2014. su ti protesti postali nasilni i snajperisti sa krovova oko centralnog gradskog trga su ubili oko 100 ljudi. Janukovič je pobjegao iz Kijeva, a njegova konačna izbjeglička destinacija je bila Rusija.
Kao odgovor na ovu ,,revoluciju dostojanstva“, Rusija je okupirala Krim, formalizovala njegovu aneksiju kroz namješteni referendum i počela da priprema pobunu u istočnoj Ukrajini. To je radila u okvirima onoga što je nazivano ,,konsolidacija ruskog svijeta“.
Istovremeno, Rusija je neosnovano tvrdila da su vlast u Kijevu preuzeli neonacisti.
Iako je proruska pobuna propala u mnogim gradovima, uspjela je u regionima Donjecka i Luganjska, gdje je nešto kasnije proglašena nezavisnost takozvane Donjecke narodne republike (DNR) i Luganjske narodne republike (LNR).
Ovi entiteti su ostali nepriznati čak i od strane Rusije, iako je administracija u Moskvi tamo konstantno slala oružje i drugi neophodni materijal i opremu. U akciji koja je definisana kao ,,antiteroristička operacija“, Ukrajina je bezuspješno pokušala da vojno povrati ove teritorije.
U odlučnim trenucima, kakvi su bili bitka kod Ilovajska, u avgustu 2014. i bitka kod Debalčeva tokom rane 2015. godine, jedinice regularne ruske armije su intervenisale na strani separatista i tako omogućile njihov opstanak.
SPORAZUM IZ MINSKAI POJAVA ZELENSKOG
Nakon svake od ovih bitaka uslijedili su pregovori u glavnom gradu Bjelorusije. Rezultat tih pregovora je bio Sporazum iz Minska, čiji potpisnici su bili Francuska, Njemačka, Rusija i Ukrajina, kao i lideri dvije secesionističke regije. Ovaj sporazum je donio primirje, uz zahtjev Ukrajini da ponudi autonomiju regionima Donjecka i Luganjska. Zauzvrat, svo teško naoružanje bi bilo uklonjeno iz ovih regiona, a Ukrajina bi i dalje imala punu kontrolu nad svojim granicama.
Očigledno je da je Putin frustriran činjenicom da se ova autonomija nikada nije ostvarila. Posmatrano iz prespektive Ukrajine, Rusija nikada nije prestala da naoružava separatiste, a granice nikada nijesu bile osigurane i stavljene pod ukrajinsku kontrolu.
Štoviše, ubistva političkih lidera u regionu su poprimila zabrinjavajuće razmjere. Obojica sadašnjih lidera, Denis Pušilin u Donjecku i Leonid Pašečnik u Luganjsku – su imenovani od strane Rusije.
Rat u Donbasu nije nikada okončan, pa je krvavi bilans poginulih na ukrajinskoj strani porastao na 14 hiljada, uz nekih 2 miliona izbjeglica.
Prije masivne invazije 24. februara 2022. i prije nego što je Putin potpisao dekret o priznavanju ove dvije secesionističke regije kao države, Rusija je izdavala pasoše stanovnicima Donjecka i Luganjska.
Njegov potpis na ovom dekretu je uništio svaku mogućnost da se oživi Sporazum iz Minska, a Moskva je postala jedino mjesto gdje se može tražiti i naći eventualno rješenje krize.
Volodimir Zelenski je postao predsjednik Ukrajine u ljeto 2019. godine. U početku je izgledalo da Rusija prihvata ovu promjenu političkog vođstva, jer je raniji predsjednik Petro Porošenko djelovao kao tvrdoglav i neprijateljski raspoložen. Ipak, mladoliki, četrdeset jednogodišnji bivši TV komičar Zelenski nije izabrao novi put, već je nastavio od ranije utvrđenu prozapadnu trasu razvoja Ukrajine.
KRIZA U BJELORUSIJI I KAZAHSTANU
Putin je takođe bio zabrinut povodom masovnih nacionalnih pobuna u svom komšiluku: protesti u Ukrajini 2014. i oni upereni protiv njegovog bliskog saveznika Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji 2020. godine, kao i oni iz 2021, protiv dugogodišnjeg lidera Kazahstava Nursultana Nazarbajeva. Smatrao je da SAD i EU podržavaju takva dešavanja.
U oba slučaja, ruska intervencija se pokazala kao odlučujuća. U slučaju Bjelorusije, ta intervencija je bila nešto manje očigledna - preko društvenih mreža, putem odobravanja kredita režimu, i kao konsekvenca određenih spoljnopolitičkih poteza. U Kazahstanu je ruska intervencija bila mnogo direktnija i očiglednija.
Kombinacija ovih dešavanja je za Putna predstavljala loš predznak. Njegova frustracija se pojačala 2021. godine, kada je Zelenski počeo da zatvara ruske medijske organizacije u Ukrajini. Posebno težak udar je bilo zatvaranje tri TV stanice u vlasništvu Putinovog saveznika Viktora Medvedčuka i njegovo kasnije slanje u kućni pritvor zbog sumnji za izdaju. Medvedčuk je bio poslanik i lider proruske političke frakcije Izbor u ukrajinskom parlamentu.
PUTINOV CILJ
Ova dešavanja su izazvala i strah da bi Rusija mogla poslati trupe u Donjeck i Luganjsk kako bi navodno zaštitila te regione od ukrajinske vojske. Putin je čak tvrdio da je ukrajinska strana počinila ,,akte genocida“ u Donbasu. Ono što je sasvim jasno - on je odlučio da nastavi istim putem kao i do sada.
Sada se čini da je ruski cilj smjena vlasti u Ukrajini i dovođenje na vlast grupe koja bi bila prihvatljivija za Rusiju i koja bi možda mogla biti pod vođstvom Medvedčuka. Ruske jedinice su ušle u Ukrajinu iz tri pravca i ciljaju da unište vojne instalacije i objekte, kako bi pripremili teren za ulazak ruskih kopnenih trupa.
Još je rano da se prognozira da li će, ili ne, takav manevar biti uspješan. Ipak, glavni razlog za krvoproliće u Ukrajini je opsesija jednog čovjeka susjednom državom i njenim pravom na postojanje. Sada nema povratka: Putin je napravio izbor i niko u njegovom Savjetu bezbjednosti Ruske Federacije nije spreman da ovaj izbor dovede u pitanje.
Od vremena Adolfa Hitlera u septembru 1939. godine, ni jedan evropski lider nije započeo ovako veliki ratni sukob iz ovako kapricioznih razloga.
(David Marples je profesor istorije na Univerzitetu Alberte (Kanada). Njegova najnovija knjiga je ,,Rat u ukrajinskom Donbasu“ (2022))
S engleskog preveo: Srđa PAVLOVIĆ
