Iako sam i sam autor nekoliko knjiga o upravo toj problematici – što je samo kap u moru ogromne odgovarajuće literature – koja dakako ne ostavlja nikakvu dilemu o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, uvijek je i dalje interesantno, poučno i pravi je izazov suočiti se sa insajderskim priznanjima i potvrdama o svemu tome, dakle sa istorijskim izvorima, činjenicama i knjigama samih srpskih autora. U prilog tome pogledajmo kako najpoznatiji srpski naučnici i istraživači dokazuju da Sveti Vladimir nije bio prvi srpski, već prvi zetski, tj. dukljanski i crnogorski svetac.
Slijedi kratka analiza ključnih teza knjige ’’Sveti Jovan Vladimir’’ autora dr Čedomira Marjanovića. Knjiga ’’Sveti Jovan Vladimir’’ izdata je u Beogradu 1925.g. povodom, kako se kaže, devetstogodišnjice proslave Sv. Jovana Vladimira.
Dr Čedomir Marjanović, inače pisac ”Istorije Srpske crkve” i upravitelj muške učiteljske škole u Beogradu, iznosi stav da je Sv. Vladimir prvi srpski svetac i da je bio za Srbe ono što je za njih poslije njega bio Sveti Sava. Dakle, Sveti Sava prije Svetog Save. Ali, u objašnjenju zašto se sveti Vladimir ne spominje kod Srba, Marjanović zapravo dokazuje da sveti Vladimir nije prvi srpski, već prvi zetski, tj. dukljanski i crnogorski svetac. I ne samo to, Marjanović pokazuje suštinu trajno prisutnog, i u prošlosti i u sadašnjosti, svesrpskog ili velikosrpskog imperijalnog, nacionalističkog, šovinističkog i asimilatorskog apsolutnog negiranja Crne Gore i Crnogoraca. On dokazuje kao potpuno istinitu tezu da je Raška Zetu smatrala za tuđu i neprijateljsku zemlju (poznato je da su Raška i Zeta više puta ratovale s promjenljivom srećom – za vrijeme Vojislavljevića Zeta je bila nadmoćnija), koju je kao takvu Stefan Nemanja predao maču i ognju okupiravši je vojnički i kulturno.
Uostalom, svi najpoznatiji srpski istoričari decidno pišu da je Raška na čelu sa Nemanjom pokorila i okupirala Zetu. Dakle, Marjanović piše: ’’Pitanje može biti sada u tome zašto se on ne spominje u knjigama pisanim u Raškoj? Ali i to je razumljivo.Raška i Zeta pregonili se. Za Rašku to je bio zetski knez, a ne srpski. Zbog toga Raška je gledala da svuda ponizi i sebi da potčini slavu Zete, pa tako i ovde učinila.Evo, samo tako, bar ja mislim da je slava Vladimirova išla po Albaniji do reke Semeni, po Maćedoniji do Ohrida i Vladimira,ali u raškim knjigama nigde se i ne spominje ime Vladimirovo ni kod Domentijana, Teodosija, Danila i dr, a u Srbljaniku, gde su mnogo manji od njega dobili službu i sinaksar, o Vladimiru ni pomena nema.’’ (Podvukao G. S.)
I još samo tri detalja o kojima piše Marjanović. Prvi: u Zeti kraj Ribnice nije bilo pravoslavnog svještenika da bi krstio Nemanju koga je dakle najprije krstio katolički, a tek potom u Raškoj pravoslavni svještenik. Drugi: Marjanović piše da sveti Sava nije uspio da oformi pravoslavnu Mitropoliju u Bosni, ali da jeste u Zeti, sigurno zahvaljujući tome što je prije toga jedno dvije generacije ona bila temeljno vojnički razrušena i uništena, dakle, okupirana i pripremljena za pravoslavnu Mitropoliju s obzirom da se Nemanja bio strateški okrenuo istočnom hrišćanstvu. Treći: mnogi okupatori koji su vojnički pobjeđivali potom su bili pobijeđeni trajnom kulturnom i duhovnom pobjedom od strane onih koje su prethodno bili pobijedili vojnički.
To je slučaj i sa Dukljom, Zetom i Crnom Gorom, koja je znala da se odbrani ne samo vojnički, već u rijetkim trenucima kada je vojnički bila pobijeđena i da se odbrani i zapravo pobijedi kulturno i duhovno sa svojom autentičnošću identiteta i samosvijesti koja proističe iz osobenog geopolitičkog, duhovnog, vjerskog, kulturnog, filozofsko-etičkog, jezičkog i svakog drugog etničkog, narodnog i nacionalnog bića. Marjanović piše da je Zeta pod Vladimirom bila razvijena hrišćanska država i kultura, što se kasnije nastavilo i u doba Stefana Vojislava, Mihaila i Bodina, a poslije okupacije Nemanjića i u doba Balšića i Crnojevića sa krunom ”Oktoiha”, prve crnogorske štampane knjige, što je sve dokaz osobenog identitetskog i duhovnog razvoja jednog društva i jedne autentične civilizacijske snage, političke volje i kulturne supstancije državotvornosti kao njene srži koja traje više od hiljadu godina baštineći vrijednosti i Istoka i Zapada, pri čemu je nesumnjivo da u svojoj bogatoj kulturnoj i vjerskoj raznolikosti nezaustavljivo i prirodno inklinira i pripada zapadnoevropskom političko-državnom, kulturno-vjerskom i civilizacijskom krugu.
I iz ovoga je jasno zašto pitanje Crnogorske pravoslavne crkve nije izolovano, već pitanje koje je, dakle, sudbinski povezano sa budućnošću Crne Gore i pravcem razvoja crnogorske države i crnogorskog društva. I zašto je pitanje Crnogorske pravoslavne crkve integralno sa ostalim nacionalnim osobenostima Crnogoraca. Ali je jasno i zašto se sve ovo nužno u narednom periodu mora izraziti i konstituisati kroz političku reprezentaciju nacionalnog crnogorskog korpusa i unutar same matične crnogorske države, tj. da je to ono pitanje koje se tiče svih suštinskih aspekata Crne Gore i crnogorskog naroda kao multikulturalne i interkulturalne matice crnogorske države, a samim tim koje se tiče i svih naroda i nacija koje žive u Crnoj Gori i konstituišu crnogorsku državu i crnogorsku naciju u građanskom, domovinsko-otadžbinskom i državljanskom smislu.
