Kada je riječ o zaštiti baštine ovih dana su tema stećci. Otvaranje Lapidarijuma Arheološkog muzeja na Cetinju prezentacijom jedanaest reprezentativnih stećaka i jedne ploče u atrijumu Njegoševe Biljarde, nije prošlo bez reakcija javnosti. Postupak Narodnog muzeja kritikovali su mještani nikšićkih sela Počekovića i Kleka i tražili da se odneseni stećci vrate. Reagovala je i Eparhija budimljansko-nikšićka SPC navodeći da se “skrnave nadgrobni spomenici, što je protiv svih običaja i zakona o zaštiti baštine“. Na optužbe Narodni muzej je odgovarao da štiti baštinu i da pokušava da sačuva ono što se sačuvati može jer su lokaliteti sa stećcima devastirani.
Direktor Narodnog muzeja Pavle Pejović je tom prilikom za Portal Analitika kazao da su kao institucija željeli da ove vrijedne nadgrobne spomenike sačuvaju i da će u novootvorenom Lapidarijumu svi moći da vide kakava je bila namjera.i zbog čega su stećci doneseni na Cetinje.
Interesantan je podatak da su svi veći muzeji u bivšoj Jugoslaviji odavno otvorili Lapidarijume kao mjesta na kojima se izlažu kameni spomenici i arheološki fragmenti poput kamenih epigrafa, statua, sarkofaga, grobnica. Narodni muzej je tek krajem septembra dobio svoj Lapidarijum, bolje reći počeo sa njegovim formiranjem, upravo izlažući stećke. Ovaj čin objašnjen je i kao pokušaj da se skrene pažnja na srednjovjekovne nadgrobne spomenika kao jedinstveno nasljeđe u evropskoj i svjetskoj kulturi, tim prije što se radi na njihovoj nominaciji na listu UNESCO-a. Naime, Ministri kulture Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske potpisali su prije tri godine u Sarajevu Pismo namjere o uspostvljanju saradnje na pripremi i realizaciji projekta nominacije stećaka za listu svjetske kulturne baštine. Smatra se da u ove četiri države ima oko sto hiljada stećaka, a za sada je evidetirano nešto manje od sedamdeset hiljada. U Crnoj Gori ima više od tri hiljade ovih nadgrobnih spomenika na 107 zabilježenih lokaliteta.
No, priča o stećcima nije samo priča o jedinstvenom kulturološkom fenomenu, već i o nasljeđu koje je ugroženo, ali i na koje, kako je kazao za naš portal bosansko- hercegovački istoričar i odličan poznavalac stećaka dr Dubravko Lovrenović, želi da se utisne nacionalni žig. “Stećci se, kaže, ne mogu tumačiti iz perspektive današnjih nacionalnih i etničkih ekskluzitiviteta, jer su stećci bili interkonfesionalni. Pod njima su sahranjivani hrišćani različitih hrišćanskih zajednica, od katoličke, preko one humskih i bosanskih hrišćana, do pravoslavaca”. Ovim riječima je prokomentarisao reakciju Eparhije budimljansko –nikšićke SPC na premiještanje stećaka i zaključio da će sama nominacija i dalje proučavanje stećaka doprinijeti da dobijemo isključivo naučno tumačenje ovog zanimljiviog kulturološkog fenomena.
Kada je Crna Gora u pitanju, iznenada, o stećcima danas kao da brinu svi. Prva se oglasila Srpska pravoslavna crkva jer je, kažu, zabrinuta za njihovu sudbinu- premještanje primjeraka na Cetinje vide kao skrnavljenje grobova. Mještani nikšićkih i pljevaljskih sela poručili su da se zatire narodno pamćenje, a institucijama koje se bave čuvanjem baštine tek predstoji ogroman posao zaštite potpuno zaboravljenih “kamenih spavača”, kako se često nazivaju čitave nekropole stećaka.
Za istraživače ovih čudesnih svjedoka kulta smrti ostalo je još mnogo toga nerazjašnjenog, a posebno su zanimljivi, istina malobrojni, natpisi na stećcima.
“Ovdje leži Toloje.
Ne prevrni mi ovaj kamen, ne prekidaj mi ovaj san,
Možda mi se sada desi ono što željeh da mi se desi u životu.
1066. kada vepar bješe gospodar u šumi, a ja...”.
Zapis sa stećka Tolojevog iz (1066)
Na jednom drugom stećku se može pročitati:
"Legoh 1094. ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedna suza za mene".
„Vi ćete biti ono što sam ja, a ja ne mogu biti ono što ste vi“.
Narodna mudrost zapisana u kamenu, kako često istraživači znaju da kažu za epitafe na stećcima, jeste nešto što fascinira kada je ovo nasljeđe u pitanju, a tu su i brojne legende o njihovom nasatanku, vjerovanja da ih ne treba dirati i pomjerati, praznovjerja, priče o divovima koji su igrali kamena s ramena i mnoge druge. Ipak, istorija stećaka je i istorija uništavanja, odnošenja, ugrađivanja u kuće, pa čak i u crkve. Na fotografijama koje su snimili stručnjaci Narodnog muzeja, može se vidjeti kako su monoliti uništavani, betonirani, mijenjani i zaboravljeni.
Kada je riječ o zaštiti stećaka među konzervatorima su česte dileme na koji način sačuvati ove nadgrobne spomenike rasute po planiskim zaravnima.Motiv za njihovo izmještanje u Lapidarijume nalazio se u potrebi da se izvjesni primjerci spasu od uništavanja, ali i bolje predstave javnosti, No, danas nema dileme oko stava da ove čudesne nadgrobne spemenike treba čuvati na mjestu nastanka, tu gdje su željeli da zauvijek počinu oni za koje su napravljeni i gdje se može najbolje sagledati njihova vrijednost i poruka. Uostalom, u tom smislu je i pokrenuta akcija za nominaciju stećaka na listu UNESCO-a. To će biti dug proces, koji bi na kraju, bez sumnje, trebao da doprinese da se ovi jedinstveni pečati srednjevjekovne kulture rasuti po vrletima sve četiri države sačuvaju za buduće generacije. A oni izloženi na Cetinju su tu tek da podsjete kako bogatu baštinu imamo, i da poruče, kako je zapisano na jednom od ovih monolita: „namjerniče ne tiči mi kam“.
S.Kapetanović
