„Toga dana, kada je u štampi izašla priča o seksualnom zlostavljanju u ovom Domu, jedna vaspitačica me je poslala da kupim novine. Nijesam mogla da vjerujem što sam vidjela na naslovnoj strani Dana! Činilo mi se da sanjam!“
Četrnaestogodišnja B, učenica devetog razreda osnovne škole, priča o tome kako su ona i ostali štićenici Doma za djecu bez roditeljskog staranja „Mladost“ u Bijeloj - ustanovi koja ima tradiciju od 1946. godine - i u kojoj se podiglo više od dvije hiljade djece sa prostora cijele bivše Jugoslavije, doživjeli i proživjeli veliku aferu o kojoj su danima brujali ne samo crnogorski, već i mnogi regionalni mediji.
„Medijska priča o seksualnom zlostavljanju u našem Domu jako je loše uticala na sve nas. Dovoljna je bila sama pomisao kako će nas sjutra ljudi gledati na ulici, da li će pomisliti da smo žrtve ili nedaj bože zlostavljači... Sve nas je to trajno obilježilo. Štaviše, danas mislim da nas je to na neki način 'zapečatilo' za budućnost. Sjutra, kad se budemo zapošljavali, neko će reći – pa to su oni iz doma, gdje se maloljetne osobe zlostavljaju“, kaže za Portal Analitika sedamnaestogodišnja S. koja je u Domu, kao i njena drugarica, takođe od ranog djetinjstva.
Kako je dom postao „kuća strave“: A ta „kuća strave“, kako je Dom u kome trenutno boravi 130 djece, nazvao jedan hrvatski portal, prenoseći tekstove iz prvenstveno, dva privatna crnogorska dnevna lista, za nju je njen jedini dom. Za koji dan, 3. aprila, biće tačno godina od kada je izašao prvi u dugom nizu natpisa o navodnom seksualnom zlostavljaju i fizičkoj torturi kroz koju su u Domu prošle tri sestre, od sedam, osam i deset godina.
Nakon skoro godinu dana rada, 22. februara, Tužilaštvo je i zvanično dalo svoju riječ – odbijajući sve navode o tome da je nekoliko dječaka sistematski, godinama, seksualno zlostavljalo i iskorišćavalo sestre, da su ih vaspitačice izgladnjivale, a da ih je direktor Doma, Boro Đukanović, tukao.
Medijska afera digla je veliku prašinu, tresla se država, uzburkala javnost, radile policije, formirale razne komisije, pokrenula osnovna i državno tužilaštvo, ministarstva, resorni ministri, pa i sam premijer...
Godina dana je prošla – tišina; „vuk je u međuvremenu pojeo magarca“, ali se niko nikada nije zapitao da li je tih dana u toj „kući strave“ zaista bilo kao u paklu. Žrtava nije bilo, kazalo je Tužilaštvo, ali je nesumnjivo da su nove, u međuvremenu stvorene.
O njima, međutim, više niko ne piše, pa ni o najvećima među njima, tri sestre koje su, iako anonimne, bile u žiži javnosti.
Svi su bili ili silovani ili silovatelji: Kada je izbila afera, djeca nekoliko dana nijesu išla u školu. Procjena osoblja Doma bila je da bi mogla biti izložena podrugivanju, ispitivanju, ispitivačkim pogledima koji bi im samo otežali situaciju. I, bili su u pravu.
„Brzo nakon što se to pojavilo, morala sam u bolnicu zbog zdravstvenih problema. Svi su me pogledivali, i ljekari i osoblje. Znala sam zašto, nijesam mala“, priča B. Njeno najbliže društvo, dodaje, nikada nije povjerovalo u te priče, ali medijski dobro podgrijanoj „čaršiji“ niko nikada usta nije začepio. „Ima i dosta onih koji u sve to vjeruju, ili im se barem rodio crv sumnje. Dan-dva pošto sam izašla iz bolnice, pošla sam sa drugaricama u obližnju prodavnicu. Bila je tamo grupa nekih momaka, koji su prema meni ružno dobacivali. Osjećala sam se kao da sam ja silovana“, dodaje sagovornica Portala Analitika.
Pored nje je četrnaestogodišnji B. Dok djevojčice nadopunjuju jedna drugu, neskriveno ljute, pa i gnijevne, on šuti. Mlađi je od njih, djeluje sitnije građe za dječaka njegovog uzrasta. Čuo je za priču preko televizije, dok je bio kod oca u Podgorici. Nije ni slutio da je jedan od nekoliko osumnjičenih. Sestre su navele, naime, nekoliko imena, i to upravo dječaka koji su bili, kako tvrde svo troje sagovornika Portala Analitika, najbolji prema njima! Tačnije: naveli su imena dječaka koje su - poznavale.
B. priča o ispitivanju u policiji, o tome da je dao i pismenu izjavu. Ne priča o osjećanjima, tadašnjim i sadašnjim, ne optužuje nikoga. Djeluje uplašeno, i rijetko podiže pogled sa stola. Ne, ni otac ni drugovi ne znaju da je upravo on bio osumnjičeni „zlostavljač“.
Uostalom, tih dana, kako priča najstarija S, svi su iz Doma, za javnost bili „ili silovani, ili silovatelji“.
„Ko bi ostao normalan u svemu tome? Ta je priča izlazila danima na naslovnim stranama! Još sa onakvim naslovima! Svako je dorađivao priču na svoj način.
Neki profesori su me ponešto zapitkivali, i imala sam utisak da vjeruju da nešto tu postoji,“ kaže ona.
Priča i njeni akteri: „Djevojčice ispričale da su godinama silovane u Domu“, bio je naslov u prvom tekstu, izašlom u dnevnom listu Dan 3. aprila prošle godine.
Slijedi priča - kolašinski Centar za socijalni rad obavijestio Tužilaštvo da im je jedna tamošnja starateljska porodica prijavila da su im tri sestre koje su prije osam mjeseci iz Doma u Bijeloj prešle kod njih, P.P. (10), M.P. (8) i V.P. (7) ispričale kako su tamo „godinama silovane i zlostavljane“.
Priču je za Dan potvrdio i otac djevojčica, B. P. Za sve je, kaže se u tekstu, saznao „juče“. Doživio je, veli, šok, nakon što je saznao da su mu djeca „godinama silovana i zlostavljana od strane dječaka iz doma u Bijeloj, a nedavno i na Ivanovim koritima, gdje su bile na izletu, zajedno sa štićenicima“.
Iako je za sve saznao „juče“, na kraju teksta stoji: „Otac djevojčica navodi da je dugo razmišljao da li da ovaj slučaj iznese u javnost, te da mu je glavni motiv da to ipak učini - želja da zajedno sa državnim organima stane na put ovakvim stvarima i da se eventualno preduprijedi da se tako nešto ne desi još nečijoj djeci u Domu“ (!!!)
Tvrdio je da su mučene i zlostavljane do te mjere „da su imale brojne povrede“.
Kakve, gdje, ko ih je vidio, ne zna se. Kao što se ne zna - zašto je cijelo vrijeme šutala socijalna radnica D.P. „koja ih je izbavila iz pakla“, kao i kolašinski staratelji sestara? Kao što nije jasno ni kako isti otac, koji je, kako tvrdi, redovno posjećivao ćerke uz pratnju policije i dok je bio na izdržavanju zatvorske kazne, ništa nije primijetio tokom tih posjeta.
„Skidali su ih i tukli, a potom se seksualno iživljavali na njima“, tvrdio je otac, napominjući da „niko nije reagovao“.
On je dan pred izlazak teksta razgovarao sa ćerkama u prostorijama kolašinskog Centra za socijalni rad, uz prisustvo staratelja i jednog službenika Uprave policije, te pravnika iz Socijalnog, Željka Medenice. Listu Dan je dostavio i audio zapis (ostala je tajna da li je snimao uz znanje i saglasnost pomenutih službenih lica) sa izjavama ćerki, socijalnog radnika i hranitelja. Na snimku se navodno čuje kako najstarija od tri devojčice, priča da su se seksualno iživljavali nad njom i osmogodišnjom sestrom, te da su im zlostavljači, ukoliko bi se pobunile „stavljali kantu na glavu i potom ih udarali čekićem“.
Nižu se detalji, sve strašniji od strašnijeg.
„Namještali su ih jedni drugima i onima koji su dolazili u Dom“, veli otac, tvrdeći da je o posljednjem silovanju, „koje se desilo na Ivanovim koritima, obaviješten i cetinjski osnovni državni tužilac. (Ko ga je obavijestio i kada, takođe se ne zna).
U tekstovima koji će slijediti, pominje se i nekoliko ljekarskih pregleda. „On je ispričao kako su mu ćerke rekle i da su nekoliko puta vođene na pregled, te da je utvrđeno da jedna od njih ima infekciju.“ (kakav pregled i infekcija čega?). „Starateljka je nakon priče djevojčica, najstariju vodila i ginekologu. Međutim, ne želim da iznosim detalje u vezi s tim, jer ne bih volio da stvaram probleme toj porodici“, kazao je otac (sic).
Tužioci ostali anonimni: „Ako su takvu priču objavili na naslovnoj strani, i izvinjenje su trebali da objave, na naslovnoj! Stavili su sve to u novine, a da ništa ne provjere! Kada je sve demantovano, i stigao zvanični stav Tužilaštva, niko nam se nije obratio, a još manje izvinio. Uostalom, zar mediji mogu objaviti priču sa tako teškim optužbama, prije nego što Tužilatvo odradi svoj posao?“, pitaju se djevojčice.
Što im reći? U cijeloj priči, samo je jedna stvar nesumnjiva – da su neki mediji odigrali najprljaviju moguću ulogu, bez časti i savjesti, podsjećajući na „najbolju tradiciju“ ratnohuškačkog perioda. Uostalom, nadovezujući se na riječi direktora Đukanovića „strašno je i ako je istina i ako nije“ - ovakve sumnje i optužbe ispituju se u najvećoj diskreciji, upravo u interesu žrtve.
Sve ostalo, dakle, ostala je misterija. Za koga, za čiji račun, za čiji interes?
Što je najbizarnije u cijeloj priči: dok su mediji izvještavali, oni glavni akteri - pokretači afere i „zaštitnici djevojčica“ - ostali su anonimni za javnost. U nedokazanim, monstruoznim optužbama, optuženi su, prije istrage, pa i elementare novinarske provjere, stavljeni na stub srama. Dok se bučni „pouzdani svjedok“, otac djevojčica - bivši zatvorenik spuškog zatvora, koji je tamo ležao, kako tvrde izvori Portala Analitika, ništa manje nego zbog podvođenja - citira uz inicijale i zatamnjene fotografije!
O starateljskoj porodici iz Kolašina u kojoj su djevojčice boravile osam mjeseci prije nego što je afera izbila, javnost nije saznala ni slova, pa ni ona iz inicijala. Inicijalima se navodi i izvjesna radnica iz Centra za socijalni rad u Podgorici, koja je, po „glavnoj verziji“ iz Dana, „izbavila djevojčice iz pakla u Bijeloj“, tako što im je našla staratelje. Zašto se barem njoj ne zna identitet, kada je odigrala tako veliku i humanu ulogu? Po verziji iz Vijesti od 5. aprila prošle godine, međutim, prva je za zlostavljanje saznala hraniteljka, i o tome obavijestila socijalnu radnicu, „koja joj je nakon nekoliko dana kazala da je obavijestila Tužilaštvo“.
Tako to i biva u velikim pričama koje se prelivaju iz jednog medija u drugi, a glavni tužilac, anonimni otac, „poznavalac materije“, vrišti i zove i Vujanovića i Lukšića i Čarapićku i Veljovića - „da se stvari ispitaju do kraja“ i „počinioci dobiju zasluženu kaznu“... U takvim „velikim pričama“, dakle, nakon brda objavljenih tekstova, javnost nije pouzdano saznala niti elementarni tok događaja. Zar su detalji bitni kad tako „velika tajna“ izađe u javnost?
Ima li i „mangupa u našim redovima“: U vrijeme dok je trajala afera, optužene nije imao ko da brani. A optuženi su, zbog načina na koji je priča plasirana, bili svi iz Doma u Bijeloj.
„Predškolske grupe u domu funkcionišu kao 24-časovni vrtić u sklopu zajedničke zgrade. Djeca imaju svoj sprat i vaspitač je kod njih non-stop. Stariji dječaci u te grupe i ne svraćaju, osim ako je tu mlađi brat ili sestra kojeg obilaze... I u tom slučaju, nijesu dobrodošli da se zadržavaju i vaspitači ih veoma brzo šalju napolje. Predškolska grupa odvojeno jede, odvojeno izlazi i čak i kada se nalazi na plaži ili na igralištu, nikad nije prepuštena sebi“, napisala je riječi odbrane na svom blogu Ksenija Popović, mlada crnogorska književnica, koja je u Domu provela mnogo vremena, dok je sakupljala građu za svoj novi roman, zaprepašćena pisanjem medija. Njoj je, kako piše, „nepojmljivo da vaspitačica ne bi primijetila da je dijete iz te grupe zlostavljano od strane dječaka, tim prije što se pominje sistematsko, dugoročno maltretiranje“. Cijelu priču najviše joj je doveo u pitanje upravo detalj o izgladnjivanju. „Ja sam bila tu kad se služe obroci i garantujem da djeca svakoga dana dobijaju tri obroka i dvije užine!“ - tako piše Popović.
Na kraju, postoji li ikakva vrsta satisfakcije, moralne, materijalne? Poljuljano je i poremećeno više od 65 godina dugo povjerenje između Doma i tamošnje sredine. Bačena ljaga na sve – na tradiciju, osoblje, djecu, koja su obilježena već samim tim što ne odrastaju u „pravoj“ porodici.
Štićenici bi željeli izvinjenje, direktor i istragu koja bi rasvijetlila sve elemente afere. Njemu lično, vezane su ruke jer, kako kaže, o tome će odlučiti pretpostavljeni iz Ministarstva rada i socijalnog staranja. Ali, ako je javnost bila zasuta detaljima kojima se nije „gledalo u zube“ ko ih plasira, red bio bio da i ona sazna istinu o pozadini ovoga slučaja. Jer, suviše bi jednostavno bilo cijelu priču tumačiti u kontekstu nečije želje za kompromitacijom države Crne Gore i njene vladajuće strukture. Kao što bi suviše jednostavno bilo gledati je samo u kontekstu beskrupuloznih metoda povećanja tiraža i čitanosti određenih medija.Neki poznavaoci prilika u tom sektoru tvrde da postoje moćni internacionalni centri koji žele da cijelu oblast brige o djeci, ali i o hendokepiranim osobama monopolišu, kako bi se domogli velikih izvora prihoda za najraznovrsnije projekte. Ti centri, navodno, preko lokalnih regionalnih predstavništava nekih velikih i značajnih međunarodnih organizacija lobiraju za „stvar“, ne prezajući od prljavih metoda medijske kompromitacije postojećih državnih insitucija osnovanih za tu namjenu. U isti kontekst stavljaju i nešto stariju, sličnu aferu sa Komanskim mostom, ali i neke druge, u regionu.
Za ovakve stvari, neophodni su, međutim, i saradnici unutar sistema, ljudi podložni korupciji. Ukoliko u ovome ima istine, onda se za cijelu aferu Bijela ne mogu i ne smiju optužiti samo privatni mediji koji su je forsirali i naduvavali, zajedno sa njihovim „pouzdanim izvorima“, već i „mangupi u našim redovima“. Ko su ti ljudi – trebalo bi odgovor da daju nadležne državne institucije; da se ne bi, koju godinu kasnije, ista stvar dešavala nekim drugoj, nevinoj a prokaženoj, djeci.
Gordana BOROVIĆ
