Prva predstava pratećeg pozorišnog segmenta o okviru Fiat festivala, a ujedno i prvi samostalni, profesionalni projekat rediteljke Minje Novaković, „Majka Zemlja“ odigran je sinoć u Dodestu.
Predstava je nastala kroz proces istraživanja života i djela Eme Goldman, (1869-1940), američke aktivistkinje, poznate kao jedne od prvih predstavnica anarho-komunizma i feminizma. Ruskinja, jevrejskog porijekla u čijem je srcu od najranije mladosti posijanosjeme pobune i mržnja prema potlačenosti, Goldman je upijala zabranjene romane i političke traktate, a uzor su joj bile mlade revolucionarke.
Željela je da učestvuje u stvaranju novog svijeta jednakosti, pravde i porodične harmonije. Smatrala je da je “najnasilniji element društva neznanje”, te osniva politički i književni časopis “Majka Zemlja” (1906-1917). Časopis nije bio samo forum anarhističkih ideja i novosti o međunarodnim kretanjima, već i prilika za objavljivanje pjesničke i dramske kritike.
Po ulasku na predstavu zatičemo distopijsku, postapokaliptičnu scenu. Tri glumice (Jelena Laban, Jelena Đukić i Maja Čampar) u adekvatnim, takođe postapokaliptičnim kostimima (kostimgrafija Mia Đurović) sjede na gumama, a ispred njih na sredini, poput ognjišta, nalaze se zgužvane kese za smeće. Ne možemo da ne zaključimo da se te žene nalaze na đubrištu života.
Dok slušamo priču o postanju, glumice kroz pokret (Jelena Đukić) istražuju prostor, osvješćuju tijela i spoznaju svijet. Crveni balon koji se naduvava simboliše jezgro majke Zemlje iz kojega je sve nastalo. Muzika (Ilija Gajević, Pavle Prelević) sugestivno prati dešavanja i doprinosi sveukupnom osjećaju armagedona i stvaranja svijeta istovremeno.
U trenutku rađanja Čovjeka i početka antropocena, kreće i početak sukoba, rađanje rivaliteta i gramzivosti.Simbolički vezane međusobno crnom tkaninom, ograničavajući jedna drugu dvije glumice nam prikazuju da je upravo Čovjek taj koji narušava harmoniju.Dok pohlepno kopaju po otpadu nailaze na crnogorski grb. Rediteljka nas tim rediteljskim postupkom pametno zatvara u crnogorske granice sugerišući da će se baviti našim problemima.
Rediteljsko dramaturški tim (dramaturgija Milana Matejić) će nas suptilno provesti od postanja planete Zemlje, preko rađanja Čovjeka, a samim tim i podjela, do problema u našoj zemlji koje će nam pokazati kroz niz naizgled nepovezanih (osim teritorijalno) fragmenata.
Prvi fragment odnosi se na problem 3K, problem korupcije, kriminala i konzumerizma.
Jelena Đukić nam poput promoterki na Top Šopu duhovito govori o benefitima banana, poentirajući na kraju prahom koji se proširi iz paketa, direktno referišući na nedavni događaj pronalaženja kokaina u paketu banana. Jednostavnim, nepretencioznim, a prije svega rediteljskim postupkom punim humora, saopštava se istina o stanju u društvu koje i dalje nije izliječeno.
Kroz banane prelazi se na termin Slobodna ljubav i preispituje se pojam i značenje slobode i ljubavi u našem društvu sa zaključkom da je sve što ima predznak Sloboda, u stvari samo privid.
Sljedeći fragment je saga o Anusu, razbijanje tabua, a kako, kad se tabui ruše to uvijek ima prizvuk anarhije, tako i tekst i samo dešavanje na sceni čini da se naše biće raduje tim nekonvencionalnim izjavama i da želimo prethodno pomenutu slobodu, od prividne napraviti autentičnom i istinitom.
Želimo da čujemo sve što izlazi iz usta glumice, i na kraju kad nakon klistiranja, ostavi fekalije za sobom i mi doživimo svojevrsno olakšanje. Vrlo je znakovito da čišćenje fekalija počinje listovima iz novina na kojima piše Umjetnost i Kultura. Jer takav je status koji u našem društvu uživaju Kultura i Umjetnost.
Što je to rodoljublje pita nas glumica dok pravi molotovljev koktel, dok drugoj glumici vežu oči i ruke. Cenzura, represija, dvostruki standardi, indoktrinacija, opresija, propaganda, politizacija, sve to vidimo u ovoj slici o patriotizmu.
Najupečatljiviji segment predstave je dio o Femicidu. Jezivi podaci o ženama žrtvama nasilja i femicida, eksplicitno opisane scene ubistava Edise, Zumrite i Šejle, dok se preko tijela glumice slažu gume, jedna po jedna, dok joj tijelo sasvim ne nestane, drže nam pogled prikovan na scenu iako imamo jaki poriv da okrenemo glavu, da ne vidimo, da ne slušamo jer nam se čini da će nam srce prepući.
Šamar koji nam je upućen sa scene, udarac u stomak koji će boljeti i dugo nakon izađemo sa predstave opominje nas i govori o strahotnoj realnosti u kojoj se nalazimo. Još uvijek same. Bespomoćne. Ostavljene. I zato je logičan završetak ovog segmenta replika “Nabavi pištolj, treba da budeš naoružana”.
Nakon što nas je provela kroz izabrane probleme u našoj državi, rediteljka poentira vraćajući nas na početak, na Majku Zemlju i Emu Goldman kroz čiju prizmu i nastaje ovaj eksperiment.
Majka Zemlja je izrazito sugestivna i opominjujuća predstava, značajna ne samo zbog tema kojima se bavi, već i zbog činjenice da služi kao pokazatelj da Crna Gora ima nove, svježe, talentovane rediteljske snage sa punim kreativnim potencijalnom, a njihov predstavnik je definitivno Minja Novaković.
