Tumačenje propisa je racionalna djelatnost kojom se utvrđuje značenje pravnih propisa, jer samo savršene zakone ne treba tumačiti, konstatovali su antički i rimski pravnici.
Evropski sud za ljudska prava je u odluci iz 1995. obrazložio ovako: „Koliko god da je precizno formulisana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sistemu, uključujući i krivično pravo, postoji neizbježan elemenat sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih tački i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima“. Svaki zakon treba znati protumačiti kako bi se ispravno primijenio.
Teleološka metoda ili tumačenje propisa na osnovu svrhe i intencije donosioca u postojećim okolnostima je vrlo važna i postupno ulazi u praksu Ustavnog suda i redovnih sudova. To znači da je najvažnije utvrditi pravu svrhu propisa, koja se može razlikovati od one službeno proglašene, a može predstavljati različite stvari u sličnim situacijama u različitim prilikama i vremenskim razdobljima.
Crna Gora prepoznata kao država sa najrestriktivnijim zakonom u Evropi koji reguliše instituciju državljanstva
Crnogorski pravni sistem, nakon dugogodišnjeg intenzivnog, unutar sebe neusklađenog „reformisanja“ izgubio je lična svojstva Sistema, kao skupa elemenata objedinjenih zajedničkim organizacionim značenjem.
Ubrzane transformacije pravnog sistema nijesu samo crnogorski već i evropski problem. Racionalizacija pravnog sistema decenijama predstavlja važan dio programa Vlade u usaglašavanju pravnog sistema s tekovinama Evropske unije, koja se nalazi u procjepu između oficijalne teorije deregulacije i stalno rastućeg obima i sadržaja svoje pravne stečevine.
U uslovima ubrzanih promjena pravnog sistema kakav je crnogorski teleološka interpretacija postaje veoma važno pitanje. Trebamo li zakone tumačiti saglasno oficijelnoj deklaratornoj svrsi, prema pravoj svrsi, prema Ustavu i pravu ili nekako drugačije? Ili pravnik u praksi zaista treba kazati „dura lex, sed lex“, držati se gramatičkog tumačenja ma kuda ga ono odvelo, a rasprave o metodama interpretacije ostaviti teoretičarima? Opasno je što je to najrazboritija individualna strategija, ali je problem ozbiljan i zahtijeva sistematski pristup.
Credo sudskog aktivizma glasi: „Ako u zakonu postoji pravna praznina, sudije Ustavnog suda su je dužni popuniti pravnim shvatanjem utemeljenim na njihovom razumijevanju ustavnih odredbi i načela.“
Kandidat za izbor predsjednika Crne Gore može biti lice koje ima samo crnogorsko državljanstvo
Teleološka metoda kao najvažnija metoda interpretacije omogućava svakom službeniku koji primjenjuje zakon, pa i svakom onom na koga se zakon odnosi, da objektivno i u cjelosti procijeni usklađenost i unutrašnju koherentnost zakonskih tekstova i očekivane socijalne učinke. Polazeći od cjeline zakonskog teksta i važećih izvora međunarodnog prava, kombinacijom s ostalim metodama interpretacije, moguće je u većini slučajeva izvesti tumačenje kojim će se nejasne i nepotpune odredbe zakona prilagoditi ustavom i zakonom utvrđenim ciljevima.
Ustavom Crne Gore („Službeni list CG“, br. 1/07), odredbama člana 12 propisano je da u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvo.
Zakonom o izboru predsjednika Crne Gore („Službeni list Crne Gore“, br. 017/07, 008/09, 012/16, 073/18), odredbama člana 1 st. 2 propisano je da pravo da bude biran za Predsjednika ima državljanin Crne Gore, koji je navršio 18 godina života i koji ima prebivalište u Crnoj Gori najmanje 10 godina u posljednjih 15 godina prije dana održavanja izbora.
Zakonom o crnogorskom državljanstvu („Službeni list CG“, br. 13/2008, 40/2010, 28/2011 i 46/2011) odredbama člana 24 st. 1 propisano je da punoljetni crnogorski državljanin, koji ima i državljanstvo druge države, po sili zakona gubi crnogorsko državljanstvo, ako je dobrovoljno stekao državljanstvo druge države.
Državljanstvo je poseban pravni odnos, trajan po svom karakteru, koji postoji između države i pojedinca. Na osnovu postojanja državljanstva kao specifičnog pravnog odnosa (specifičnog zbog toga što je to odnos između pojedinca i suverene države) nastaju određena prava, ali i obaveze, kako na strani države, tako i na strani pojedinca.
Svaka država propisuje svoja pravila kojima reguliše pitanja državljanstva, a posebno ona o kojima zavisi koja će lica i pod kojim uslovima smatrati svojim državljanima, odnosno pod kojim uslovom pojedina lica prestaju biti njeni državljani. Tako i Evropska konvencija o državljanstvu iz 1997. godine u članu 3. propisuje da će svaka država svojim pravnim propisima odrediti ko su njezini državljani.
Na osnovu izloženog proizlazi da kandidat za izbor predsjednika Crne Gore može biti lice koje ima isključivo samo crnogorsko državljanstvo, jer teleološkim tumačenjem navedene norme proizlazi da lice koje ima dvojno ili više državljanstava ni u kojem slučaju ne može biti kandidat za predsjednika Crne Gore.
Nadalje, ukoliko bi se priznala kandidatura licu sa dvojnim državljanstvom, postavlja se pitanje: Koju državu će to lice predstavljati i zastupati? Jezičko tumačenje navedene norme glasi: „Ono što propis ne spominje – ne postoji.“ Smisao Zakona o crnogorskom državljanstvu je da građani Crne Gore mogu imati samo jedno državljanstvo.
U XXI vijeku nema povratka u svijet u kojem „sudije ne stvaraju pravo“
Crna Gora je prepoznata kao država sa najrestriktivnijim zakonom u Evropi koji reguliše instituciju državljanstva. Zbog toga je i u Zakonu propisano da pravo da bude biran za Predsjednika ima državljanin Crne Gore, a da punoljetni crnogorski državljanin, koji ima i državljanstvo druge države, po sili zakona gubi crnogorsko državljanstvo ako je dobrovoljno stekao državljanstvo druge države. Tumačenjem navedenih propisa teleološkom metodom proizlazi da lica koja imaju isključivo crnogorsko državljanstvo mogu biti kandidati za predsjednika Crne Gore.
Ustavni sud u Crnoj Gori, kao i u ostalim tranzicijskim državama, pravi je čuvar Ustava i tihi ustavotvorac koji rješava teške i složene ustavne konflikte proizišle iz raskoraka između „idealnog“ društva opisanog u Ustavu i „stvarnog“ u kojem su ukorijenjene istorijske tradicije i tragovi komunističke prošlosti.
Ustavni sud Crne Gore će svojim aktivizmom, kao i do sada usvojim odlukama, doprinijeti pojašnjavanju odnosa između demokratije i sudstva, načela diobe vlasti i ustavne zaštite prava i sloboda, kroz komponente sadržane u načelu vladavine prava, o čemu ima nekoliko odluka Ustavnog suda Crne Gore (vidjeti: Hamdija Šarkinović, Ustavnosudski aktivizam u Crnoj Gori, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, LXVII, 2019).
U XXI vijeku nema povratka u svijet u kojem „sudije ne stvaraju pravo“, u svijet koji je „naglašeno legalistički“, jer takav svijet „striktnog i potpunog legalizma“ više nije moguć, a nije ni poželjan.
(Autor je sudija Ustavnog suda Crne Gore u penziji)
