Na grebenu o koji se razbio avion ugledali smo tamnu mrlju prečnika nekoliko desetina metara, samo pet metara ispod vrha. A dolje, pod stijenom, vidjeli smo sitne komade aviona, djelove ljudskih tijela, parčad nagorjele garderobe. I, brutalno nestvaran, drugačiji od svega oko njega, a blizu jednog tijela - svježi ružičasti planinski cvijet...
Dragan, Radojica i Minja Bulatović bili su među mještanima Mrtvog Dubokog koji su prvi stigli na mjesto tragedije JAT-ove ,,karavele“ u utorak 11. septembra 1973. godine i o tome tada detaljno svjedočili za Pobjedu. U trenutku katastrofe bili su udaljeni samo oko kilometar vazdušne linije, čuli su vijest na tranzistoru i bez ičijeg poziva hitali strmim maganičkim liticama nad provalijama nadajući se da će biti od pomoći. Vidjevši dogorijevanje ostataka plastike i guma na stijenama, vjerovali su u nemoguće, u plamen nade, a kad su se bolno uvjerili da nema znakova života - potekle su gorštačke suze. Za ljudima koje nikad nijesu viđeli.
– Ovdje smo i prenoćili jer je u našem kraju običaj da se mrtvi ne ostavljaju dok se ne isprate na posljednji počinak – ispričao je Dragan Bulatović za Pobjedu na današnji dan prije pola vijeka.
CRNE VIJESTI
Ostalo je crnim slovima zapisano da se tog kobnog 11. septembra na planini Maganik dogodila teška nesreća JAT-ove ,,karavele“ u kojoj je život izgubilo svih 35 putnika i šest članova posade. Od udara u liticu avion se raspao u paramparčad.
Prema saopštenju Komisije Savezne uprave za civilnu vazdušnu plovidbu, avion na letu broj 738 preletio je Mojkovac u 10 časova i 21 minut. Pošto je u 10 časova i 27 minuta izgubljena radio-veza s njim, preduzete su mjere traganja. Stavljena su u pokret sva raspoloživa sredstva Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva i Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Crne Gore. U 14 časova i 40 minuta utvrđeno je da je avion udario u brdo na koti visokoj 2.140 metara. U avionu su svi našli smrt.
Ta vijest je i zvanično potvrđena bez očevidaca, gotovo bez ičega što bi moglo da posvjedoči kako je do nesreće došlo, što joj je prethodilo. Jedini ,,svjedok“ bili su ostaci vječitog snijega na nepristupačnim liticama.
Ekipe gorske službe spasavanja i medicinske ekipe iz Nikšića, Kolašina i Titograda ulagale su maksimalne napore da pronađu putnike, nadajući se do zvanične potvrde da će čuti neki glas nade.
Po svjedočenju gorskih spasilaca iz Nikšića, u ekipi koja je tijela unesrećenih tražila po Maganiku bili su: Boško Vulanović, Zdravko Vujičić, Stevo Vujović, Luka Petrušić, Božidar Kontić, Milan Delibašić, Nikola Mrvaljević, dr Radovan Mijanović, Radosav Nikčević, Rajko Grgurević, Borislav Bojanović, Stevan Vujičić, Ilija Đorojević, Dragan Grgurević, Rajko Nikolić...
Veliki broj od njih danas nije među živima, a najveći teret, saglasni su spasioci iz grada podno Trebjese, podnio je Luka Petrušić.
I danas se Luka sjeća mnogih detalja sa smrtonosnih vrhova, iako nerado govori.
– Užasno je to bilo, sve je užasno bilo. Bilo je tijela, na mnogo mjesta, sa obje strane Babinog zuba. Leševe u kesama nosili su spasioci sve do mjesta đe su mogli doći vojnici, a onda je to bila njihova obaveza do helikoptera. Sat vremena je trebalo da pređemo sa jedne na drugu stranu. Sjećam se da smo u katunu zatekli doktore, da smo tu konačili i da se ujutro kretalo ka vrhu. Neki su pošli okolnim putem, a dr Radovan Mijanović i ja smo se uputili direktno, najvećom uzbrdicom. Vrlo brzo naišli smo na tijelo đeteta, dio grudnog koša, sklopljene ručice...Sjećam se jednog policajca visokog, kao da je juče bilo, sve je puzio stijenama i nije smio da se uspravi.
Petrušić navodi da su na Maganiku proveli tri dana.
- Leš nađeš nabijen u litice i čupaš da ga izvučeš. Nailazih na tijela bez glave, bez ruku, parčad kože zalijepljena za stijene. Kad vidiš sve te prizore, dođe ti da se svađaš sam sa sobom, sa svima oko sebe, bez ikakvog razloga. Nailazili smo na razne lične stvari, torbe, novac... Znak sa pilotove kape godinama sam čuvao - sjetno se prisjeća Nikšićanin Luka Petrušić, opisujući detaljno stravične prizore na koje su nailazili i užasne scene koje ne može zaboraviti.
Stevan Vujičić tada je radio kao vozač i sjeća se da je bio pored Čačka kada je na radiju čuo za nesreću.
- Program je prekinut i prvo su na beogradskoj stanici javili da se kod Kolašina srušio JAT-ov avion DC9 koji je letio na liniji Beograd – Titograd. Malo kasnije, stiže ispravka da je riječ o ,,karaveli“ i liniji Skoplje – Titograd. Dok sam stigao u Nikšić, znalo se tačno i gdje je bila nesreća, pa sam i ja krenuo sjutradan ka vrhu Maganika, ponio hranu i dvije boce pića, ali kod takvih užasnih prizora nikome nije bilo ni do jela ni do pića. Svuda po stijenama bili su komadi ljudskog mesa i fleke od kerozina – riječi su Stevana Vujičića.
POTRESNI PRIZORI
Milidrag Bulatović, tadašnji golman FK Gorštaka, pamti početak pa prekid treninga na stadionu na Lugu.
– Zagrijali smo se, otrčali planirane krugove, razgibali se... Taman smo se podijelili na dva gola, kad smo čuli i vidjeli helikopter iznad nas. Prekinuli smo trening, helikopter je počeo da kruži kako bi se spustio na stadion. Dok se spuštao, na igralište su došli predsjednik Opštine Rajko Raosavljević, dopisnik Pobjede Milutin Bulatović, a sa njima i profesor likovnog Momir Bulatović – govori Milidrag Bulatović ovih dana za Pobjedu.
Proširila se vijest da je pao avion u Rovcima i da je na desetine mrtvih na Maganiku.
– Helikopter se spustio, ušli su u njega Rajko, Milutin i Momir. Digao se ka nebu i kao da viđesmo nekakav prijeteći, crni dim iznad Maganika. Prekinuli smo trening i otišli kućama – sjeća se Milidrag Bulatović.
Predsjednik Skupštine opštine Kolašin Rajko Raosavljević spuštio se helikopterom blizu Međeđeg vrha, na otprilike dva i po sata hoda od ,,karaveline“ grobnice.
– Stigli smo na mjesto tragedije istog dana u 18 časova i sa grupom mještana iz katuna Maganik pregledali ostatke aviona oko kojih se pružao stravičan prizor. Još na udaljenosti od oko kilometra od mjesta nesreće nailazili smo na parčad pamuka i predmete od sintetike koje je vjetar raznosio po okolini, a mještani su nam rekli da su u njihovoj blizini padale nagorjele muške košulje, pa su pomislili da je u pitanju neka vojna vježba – rekao je te 1973. godine Raosavljević za Pobjedu.
Prvi čovjek kolašinske opštine kazao je da se na litici viđelo đe je udario avion.
– Tamo su ostali duboki tragovi. Pola aviona je odletjelo na jednu, a druga polovina na drugu stranu stijene Babin zub. Noć nas je omela u daljem traganju, a siloviti planinski vjetar i provalije koje ulivaju strah prisilili su nas da se sklonimo – kazao je Raosavljević.
"Htio bih da ne gledam"
Prvi novinar koji je stigao na mjesto udesa JAT-ove karavele bio je dopisnik Pobjede iz Kolašina Milutin Bulatović čija je fotografija objavljena na našoj naslovnoj strani, a potom i u više jugoslovenskih novina.
U izvještaju u našem listu u četvrtak 13. septembra 1973. godine (tada je Pobjeda izlazila dva puta sedmično) na drugoj strani vjerno je prenio stravičnu sliku katastrofe nakon što je dva sata pješačio od rovačkog katuna Poljane preko kamenitih strana u podnožju Babinog zuba, vrha Maganika visokog 2.140 metara.
– Prvi pogled s domaka Babinom zubu, s njegove sjeveroistočne strane, bio je dovoljan da mi se oči sretnu s tragovima teškog udesa. Od vatre i plamena, on je pocrnio. U njegovoj uvali nazirao se dio ,,karavele“. A kada sam se spustio niz posljednju padinu zanijemio sam pred stravičnim prizorom – napisao je Bulatović.
Što je dalje odmicao, nailazio je na nove tragove. Izmiješali su se djelovi ,,karavele“ sa djelovima tijela njenih putnika.
– U kamenitoj urvini – ostaci avionskog motora. Malo niže dvije avionske gume, rascijepane, a okolo komadi aviona... Na jednoj zaravni leži u planinskoj travi i cvijeću odsječena ženska šaka i na njoj zlatna burma. Nedaleko dva muška stopala. Tu su i dvije ženske sandale. U strani, među stijenama, jedan motor se svom snagom zario između litica. Uz njega nekoliko povećih djelova avionskih krila. Na zaravni opet djelovi ljudskog tijela. Tu su i jedan razbijeni fotoaparat, ostatak košulje i djelovi avionskog sjedišta.
Htio je da to ne gleda, ali ga je posao izvještača tjerao u obilazak.
– Idem uza stranu. Opet vidim ostatke tijela i nalazim otvorenu zdravstvenu knjižicu. Ne usuđujem se da priđem i vidim na čije je ime glasila. Na samom prevoju, uz koji, s južne strane, već stižu pripadnici JNA i članovi Gorske službe spašavanja iz Nikšića, leži ostatak avionskog krila. Učinilo mi se da je to najveći dio ,,čelične ptice“... Oprezno se vraćam ka prevoju. Kolone pripadnika milicije, planinara, omladine i stanovnika Veljeg Dubokog i rovačkih katuna kreću se iz pravca Poljana. Svi žure kao da bi htjeli da pomognu spašavanju jer je u svima postojala nada da je neko, možda, živ - napisao je Pobjedin dopisnik Milutin Bulatović.
,,Karavelina“ grobnica ostala je u nestvarno bijelim rovačkim planinama, a kad je zvanično završeno traganje za nastradalima, uslijedio je težak posao specijalista sudske medicine koji su se trudili da posao odrade i stručno i humano, sa pijetetom, a za dopunske pretrage trebalo im je dosta napora, podataka i vremena. Jedanaest dana nakon nesreće više od 10.000 građana Titograda i stanovnika okolnih mjesta odalo je poštu nastradalima.
Posmrtni ostaci 22 identifikovana poginula lica ispraćena su u mjesta sahrane, a 19 poginulih, koji i pored najvećih napora sudsko-medicinskih ekipa nijesu identifikovani sahranjeni su u zajedničku grobnicu na Čepurcima.
Jedan od spomenika je i u Rovcima – u znak sjećanja na prekinutu mladost stjuardese Biljane Marjanović (23) i stjuarta Žarka Boškovića (26) iz Beograda.
Pola je vijeka. Ili 50 godina. Ili 600 mjeseci. Ili 2.608 sedmica. Ili 18.262 dana. Od strahote koja je ljudskom krvlju poprskala bijeli kamenjar. Nakon maglovitog vrha, strahovitog sudara sa planinom, tužnog plamena i surovo prekinutih snova - ostale su nezacijeljene rane. Tu, na odmorištima orlova, vrijeme je nemoćno spram skamenjenih srca i suza najbližih. Ali, i spram onog ružičastog planinskog cvijeta koji svakog poznog ljeta iznova obnavlja tugu.
Balević: Glavni krivac za cijeli slučaj je Savezna uprava kontrole letjenja
Doktor vazduhoplovne kriminalistike Vukosav Vule Balević izjavio je da je nesreću na Maganiku uzrokovala neispravnost aviona i navigacionih uređaja, kao i nepoštovanje ustaljenih procedura i domaćih zakonskih propisa.
Nevjerovatan podatak je da u to vrijeme nijesu radili VOR-ovi na teritoriji mojkovačke i titogradske opštine. Balević objašnjava da je VOR jedna vrsta radara koji ,,snimi“ poziciju aviona i šalje signal kontroli letjenja.
– Kapetan leta na ,,karaveli“ preko Maganika utvrdio je da VOR ne radi, pa samim tim nije znao gdje se avion nalazi. Ni kontrola letjenja u Titogradu nije imala pojma gdje je avion – rekao je Balević u razgovoru za Pobjedu u januaru 2017. godine.
Snimak razgovora iz „crne kutije“ pokazao je da je pilot obavijestio aerodrom da se avion nalazi ispred Titograda, a kontrola leta mu je odgovorila: „Ako je tako, onda smanjite sa 6.000 fita na 3.000“.
- Da pilot nije smanjio, avion bi prošao vrh Babin zub na Maganiku. Dakle, niko nije znao gdje se avion nalazi. Posada je bila premorena, ali glavni krivac za cijeli slučaj je Savezna uprava kontrole letjenja – kaže Balević.
Jedna vreća cementa, priča on, bila je dovoljna da se ukopa i osposobi VOR. To niko nije uradio i Baleviću je začuđujuća oslobađajuća presuda za vinovnike pričinjenih propusta.
– Ovo je očigledan primjer da državni organi mogu sve da rade i da se odredbama krivičnog prava ne mogu kažnjavati – kazao je on.
Imena poginulih
Pobjeda je 20. septembra 1973. objavila imena članova posade i putnika koji su nastradali na Maganiku, u najtežoj avionskoj nesreći u Crnoj Gori i jednoj od najvećih u bivšoj Jugoslaviji.
Članovi posade bili su: kapetan Živojin Maglić, pilot Nikola Vojvodić, pilot-navigator Karel Bizjak, perserka-stjuardesa Jasmina Narandžić, stjuart Žarko Bošković i stjuardesa Biljana Marjanović.
Putnici: Biljana Malenkova, Drago Ivanovski, Marta Ivanovska, Ljiljana Milačić, Kiro Jančevski, Kadri Abazi, Dragoljub Dubak, Kosta Bojković, Afrim Asani, Hasan Asani, Ajša Asani (rođena Šakić), Sami Šasivari, Zarija Dragović, Lidija Belčevska, Živko Kolevski, Azra Kurt, Stojče Stojmirovski, Dušan Avramovski, Marika Biceska, Petar Trpenovski, Nikola Georgijevski, Božidar Marković, Nikola Malenkov, Marija Malenkova, Krstinka Trajčeska, Ahmetoglu Dželaljetin, Sanda Pejovski, Risto Manojlov, Ljubo Kujundžić, Zoran Mitreski, Stojan Pavlovski, Marko Delovski, Sretenka Bojanović, Duško Ljubanić i Đorđe Cveevski.
Eh, ispalo je da sam Ljiljanu pozvala da nikad ne dođe...
Nada je imala 21 godinu, a njena sestra Ljiljana Milačić 23, kada je nesreća na Maganiku zauvijek promijenila živote njihove i mnogih porodica čiji su najdraži stradali u ,,avionu tuge“.
– Moja sestra bila je sa našom majkom u Skoplju, na odmoru kod babe i ujaka. Trebalo je da produže autom u Peć, kod đeda i babe po očevoj strani. Sa Ljiljanom sam se čula dan prije nego je poginula kad me je nazvala iz grada – sjeća se Nada Radonjić događaja od prije pola vijeka.
Kaže da se udala u maju te 1973. i tog 10. septembra je bila kod ljekara i saznala je da je trudna.
SREĆA
– Rekla sam sestri da ću dobiti bebu i ona je bila presrećna. Odmah nakon razgovora, ne dogovarajući se sa majkom, otišla je u JAT da kupi kartu da se odmah sjutradan vrati u Titograd i podijeli radost sa mnom – kaže Radonjić za Pobjedu.
Navodi da ništa nije pomagalo da Ljiljana izmijeni odluku a glavni razlog je što su bile izuzetno privržene.
– Odmah je kupila kartu i vratila se iz grada u ujčevinu, rekla je majci da smo se čule i da sjutra putuje. Majka je bila ljuta što je Ljiljana na svoju ruku odlučila da putuje, što nije htjela da se dogovore jer su trebale da produže u Peć kod đeda i babe po očevoj strani. Takođe joj je rekla da nema potrebe da žuri, da se neće dijete odmah roditi, ali sestra nije odustajala – govori Nada Radonjić.
Sjeća se i da je majka nakon svega ispričala da je tog jutra, kad je pratila Ljiljanu na aerodrom, gledala u porodice, mlade ljude, studente, ostale putnike, kao da se zauvijek oprašta od njih.
- Dijete koje je vidjela sa oficirom prije leta, nađeno je na Maganiku blizu tijela moje sestre. Možda ga je držala u krilu...
TUGA
Iz razgovora sa Nadom očigledno je da se, iako priča zauvijek ostaje bolna i od nje je prošlo pola vijeka, sjeća velikog broja detalja.
– Kako da se ne sjećam kad je tragedija promijenila život cijele porodice. Što priroda ili Bog režiraju, ne može niko drugi – kaže Nada sa uzdahom.
Vraćajući film 50 godina unazad, Nada se sjeća da je tog 11. septembra odlučila da sestru sačeka kod JAT-ove poslovnice u centru grada jer je nakon udaje stanovala blizu zgrade CNP-a.
– Prije samog izlaska iz kuće nazvao me je otac, koji je bio komandant aerodroma i rekao mi da ne idem da sretnem Ljilju u centar kod poslovnice nego da zovnem muža koji je radio u Distribuciji i da zajedno budemo u stanu mojih roditelja pa je tamo čekamo. Bilo mi je čudno zašto mi tata tako govori da uradim pa sam ga pitala je li se što desilo, na što je on odgovorio da nije, nego ćemo se čuti kasnije.
Toga kobnog 11. septembra otac je bio na tornju, a pored njega je sjedio njihov komšija Zvonko Jurjević koji je bio komandant pilotima.
– Moj otac i komandant Jurjević bili su na vojnom radaru, a na civilnom nestručna osoba... Pilot se javio i rekao da radio farovi ne rade, ali da misli da je skoro iznad Titograda i pitao kolika mu je visina. Ovaj iz kontrole letjenja mu je, ne uključujući radar, rekao da spusti avion za toliko i toliko fita. Samo što mu je to rekao, avion se izgubio i sa vojnog radara, a Jurjević je udario rukom u sto i viknuo: ,,Ubio si ljude, što nijesi upalio radar, đe ti je avion, a mom ocu je sve postalo jasno“.
Nada se sjeća da joj se otac dugo nije javljao i kad ga je konačno dobila, pitala ga je je li avion sletio.
– Rekao mi je da nije sletio, ali su tih dana bile aktuelne otmice aviona i može se desiti da je kidnapovan pa ćemo saznati. Kazao mi je i da zovnem majku u Skoplje, da joj kažem da avion nije sletio i da se sprema da dolazi u Titograd. Kasnije sam shvatila da je to bio njegov način da me pripremi za najtužniju vijest, a da je ne izgovori.
Nada nije mogla odmah da dobije majku na fiksni telefon u Skoplju, a kad joj se konačno javio ujak rekao je da se avion srušio.
– Kad sam čula te njegove riječi izgubila sam kontrolu, počela sam da plačem, vrištim... svi stanari iz ulaza zgrade došli su u naš stan da vide što se desilo. Pamtim da su ljudi ulazili, izlazili, vraćali se, ne znam što se tu sve događalo ni kako sam preživjela.
PRSTEN
Vijest o nesreći se munjevito proširila, stigli su rođaci, kasnije su se Milačići upoznali i zbližili sa porodicama ostalih poginulih putnika iz drugih krajeva Jugoslavije.
– Prošli smo pakao, porodice je muka sastavila! Mnogo je stravičnih detalja iz tog aviona tuge, jednom od pilota je žena bila pred porođajem, mlada stjuardesa je skoro počela da leti...
Nakon užasne vijesti, uslijedio je mučan period potrage i identifikacije i taj period obilježile su rane za cijeli život.
– Otac je kupio iste zlatne prstene sestri i meni i kad je trebalo identifikovati njeno tijelo, našli su prsten na Ljiljaninoj ruci, samo je od siline udara kamen ispao. Tata je onda odnio moj prsten da ih uporede i ispostavilo se da su isti – ispričala je Nada i uz duboki uzdah kazala da taj svoj prsten više nikad nije nosila.
Iako je prošlo pola vijeka od tragičnog gubitka, njena rana zbog nenadoknadivog gubitka jedine sestre je i dalje svježa. Kasnije joj je majka mlada umrla, otac doživio dva srčana udara.
– Umjesto najveće porodične sreće, da ja postanem majka, Ljiljana tetka, a naši voljeni roditelji baba i đed, sudbina nam je priredila tragediju. Još mi je teže što je upravo zbog mojih riječi promijenila plan i što je vijest kojom sam je htjela razveseliti prekinula njeno putovanje a, što je najgore, i život. Eh, ispalo je da sam je pozvala da ne dođe, a ona je ostala zauvijek mlada.
Poslije tragedije od 11. septembra 1973, Nada je rodila djevojčicu 30. aprila sljedeće godine.
– Vjerujte da nekad u kćerki prepoznajem Ljiljanin pokret i osmijeh. Ili samo ja to vidim! A možda progovaraju čežnja i želja iz duše, pa vidim da joj liči jer oko mene više nema nikoga ko bi to znao da potvrdi, a slike su drugo.
Sjeća se da njen otac nikad nije želio da se vraća na priču da li Nadina kćerka podsjeća na Ljiljanu.
– Stalno je govorio: Pusti djecu neka rastu, neka žive...
