Kamerna muzika je vjekovna tradicija koja i danas oduševljava i obogaćuje i izvođače i slušaoce. Ljubiteljima kamerne muzike, na ovogodišnjem festivalu KotorArt Don Brankovi dani muzike, predstaviće se vrsni, međunarodno afirmisani muzičari, vodeći solisti Berlinske filharmonije, violinista i koncertmajstor Daišin Kašimoto i prvi klarinetista Andreas Otenzamer, sa kojima će nastupiti jedan od najtraženijih pijanistau oblasti kamerne muzike, Hose Galjardo.
Na koncertu u Domu vojske u Porto Montenegru u srijedu, 20. jula, predstaviće se raznovrsnim programom, od klasicizma preko romantizma do 20. vijeka, od Mocarta i Mendelsona, do Geršvina, Templtona i Pjacole.
Tim povodom, sagovornik Portala Analitika bio je Daišin Kašimoto, violinista koji je sa samo sedam godina, kao najmlađi student ikada, primljen je na studijski program na prestižnom Konzervatorijumu Džulijard u Njujorku. Svira na majstorskoj violini Gvarneri del Đezu iz 1744. godine, pozajmljenoj od korporacije Asuka i njenog predsjednika Hikarua Šimure.
Analitika: U ovaj dio Evrope dolazite prvi put?
KAŠIMOTO: Tako je, ovo je prvi put da sam u Crnoj Gori, mada sam nekoliko puta bio u okolini.
Analitika: Da li se život umjetnika vratio u normalu, nakon pandemije COVID-19? Poslije mnogih otkazanih koncerata i turneja, kakva je sada situacija?
KAŠIMOTO: Koncerti se konačno vraćaju u neku novu normalu. Premda se i još uvijek ne održavaju onako kako su bili održavani prije pandemije, lijepo je vidjeti toliko lica i osmjeha u koncertnim dvoranama širom svijeta!
Analitika: Jedna od prednosti i ljepota bavljenja muzikom je da spaja umjetnike sa različitih meridijana i iz različitih kultura. Vi ste Japanac, rođen u Londonu, i na KotorArtu ćete nastupiti sa argentinskim pijanistom i austrijskim klarinetistom.
KAŠIMOTO: Činjenica da možemo biti toliko čvrsto emotivno povezani samo iz ljubavi i poštovanja koje gajimo prema muzici i jedni prema drugima, iako smo svi sa različitih strana svijeta, pokazuje koliko muzika može zbližiti ljude i da u ljudskim srcima granice u stvari ne postoje.
Ljepota kamerne muzike leži u spoju različitih ličnosti i muzičkih izraza, u kombinaciji sa ambijentom i publikom. Kada su u pitanju Andreas i Hose, imamo veoma zanimljiv program sa različitim kompozicijama. Više puta smo nastupali zajedno, u različitim sastavima, i to je uvijek bio vrlo inspirišući i spontan način stvaranja muzike.
Analitika: Koliko dugo ste koncertmajstor? Zašto ste se odlučili za poziv orkestarskog muzičara?
KAŠIMOTO: U Berlinskoj filharmoniji sam otprilike 12 godina. S obzirom na to da sam prije toga nastupao kao solista i u kamernim sastavima, smatrao sam da sljedeći korak u mom usavršavanju treba da bude rad u orkestru. A gdje bih mogao bolje da naučim Betovenove, Bramsove, Štrausove, Malerove i Bruknerove simfonije nego u Berlinskoj filharmoniji?
Analitika: Do sada ste uvijek svirali u društvu kolega, u manjim ili većim kamernim sastavima, u orkestru. A onda, čini se kao da Vam je trebao predah, da se osamite, budete sami na sceni, te ste se odlučili da izvedete sve Bahove sonate i partite za solo violinu. Takođe, snimili ste i sve Betovenove sonate, za koje kažete da su biblija za violiniste.
KAŠIMOTO: Da, u životu sam radio na mnogo različitih projekata, a jedan od meni najvažnijih je integralno izvođenje Bahovih sonata i partita, i sjećam se koliko sam bio zahvalan što sam dobio tu priliku.
Znam mnogo violinista koji su ovo uradili prije mene i ono što su mi govorili je istina. To je kao da putujete kroz život, spajaju se osjećaj ispunjenosti i želja za novim dostignućima. Snimanje Betovenovih sonata, za razliku od Bahovih dijela, mi se nije činilo toliko cjelovito. Istorijski, Betovenove sonate dovode violinske literaturu na daleko složeniji nivo, pa se slažem da se može nazvati Biblijom za violiniste. Sa druge strane, zar nije Betovenova muzika Biblija za svaki instrument?
