Dok su prolazili kroz foaje hotela „Ramada“, dva mlada glumca Beogradskog dramskog pozorišta povikali su: „Volimo te, Branka“, vidjevši svoju koleginicu Branku Katić koja je tog jutra razgovarala sa novinarom Pobjede. Nije im ova jedinstvena umjetnica ostala dužna, prekinula je intervju, pohvalila ih i rekla da bez njih predstava „Tiho teče Misisipi“ ne bi bila tako zanimljiva i ubjedljiva.
I zaista, mladi glumci BDP-a ostavili su fantastičan utisak na podgoričku publiku, a Branka Katić je još jednom potvrdila svoju glumačku harizmu, koju je nagovještavala još od prvog filma „Nije lako sa muškarcima“, a samo nekoliko godina kasnije bljesnula sa ulogom Bulike u „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića, a potom prvom većom ulogom ostavila snažan utisak u „Ubistvu sa predumišljajem“ Gorčina Stojanovića, gdje je igrala glavnu ulgu sa Nebojšom Glogovcem.
Sarađivala je i sa Kusturicom na filmu „Crna mačka, beli mačor“, a onda je uoči bombardovanja krenula da radi po Evropi, ne sluteći da će je novi rat u SR Jugoslaviji odvojiti gotovo dvije decenije od domovine i odvesti u Veliku Britaniju, gdje je formirala porodicu i dosta radila. Njen veliki povratak srpskoj i regionalnoj kinematografiji dogodio se kroz ulogu u seriji „Novine“ Dalibora Matanića, a uporedo se vratila i pozorištu, postala članica BDP-a i posljednjih mjeseci igra u predstavama svoje matične kuće, od kojih je jedna od najboljih – „Tiho teče Misisipi“ – gostovala na festivalu Ruta u Podgorici.
U intervjuu za Pobjedu Branka Katić govori o svom višedecenijskom glumačkom iskustvu, ratu i bombardovanju, izbjeglištvu, balkanskom i evropskom društvu...
U Crnu Goru dolazite sa predstavom „Tiho teče Misisipi“, koja se u izvjesnom smislu osvrće na dobar dio naših sunovrata, od devedesetih godina do danas. Koliko ličnog iščitavate igrajući ovu ulogu i na koji način se danas suočavate sa tim bolnim nasljeđem koje smo svi prošli od raspada Jugoslavije?
KATIĆ: Uvijek sam bila protiv tog rata, kao i svi koje volim i poštujem. Niko od nas nikada nije imao ni trun nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Vjerujem da je svaki rat samo jedna velika nesreća i tragedija i žao mi je svih koji su stradali u tom ratu. Ako nešto dobro može da izađe iz svega, to je što shvatamo zapravo koliko nijedan rat nije mogao da nas potpuno zavadi, te na koliko nivoa smo fundamentalno povezani, a najviše na tom kulturološkom nivou. Upravo je ova predstava dokaz o ovome što govorim, jer je režira reditelj Ivica Buljan iz Hrvatske, po motivima fantastičnog pisca Vladimira Tabaševića koji je rođen u Mostaru, a tokom rata je prebjegao u Beograd. Muziku je radio Mitja Vrhovnik Smrekar iz Slovenije, a kostim Nebojša Lipanović iz Sarajeva.
Branka Katić u predstavi „Tiho teče Misisipi“
S druge strane, Beograd zvanično nije bio u ratu, a ja se sjećam da je meni tada krenula karijera i razmišljala sam kako mogu u tome da uživam kada se tako stravične stvari dešavaju nedaleko od Srbije. Jako je važno za sve nas da se okanemo mržnje i netrpeljivosti i toga da gradimo narativ da su naše nacije pod prijetnjom najbližih susjeda i da se zaista okrenemo svemu tome što imamo zajedničko, što nas veže nekim novim, važnijim temama, poput ekologije, ravnopravnosti žena ili ravnopravnosti manjina.
Prosto da se okrenemo ka budućnosti, da se ne zatvaramo i idemo unazad sa narativom koji nikakvog dobra nije donio i koji stalno plasiraju političari. Mi smo mnogo više od nacija kojima pripadamo, mnogo više od situacija u kojima smo, te treba da se okrenemo ljudskom iskustvu koje ne mora biti obojeno strahom od drugih ili razmišljanjem da su svi protiv nas.
U predstavi se pominju određeni toponomi, pa i Crnogorsko primorje, odnosno Sutomore kao mjesto ljetovanja roditelja glavnog junaka romana „Tiho teče Misisipi“. Sa kakvim Vi emocijama dolazite u Crnu Goru i šta Vas sve veže za ovaj prostor?
KATIĆ: Vežu me samo neka zaista najljepša sjećanja, od toga da sam prvi film u kojem sam igrala „Nije lako sa muškarcima“ snimala u Petrovcu na moru, da sam kao student glume bila gost festivala Budva Grad teatar. Sjećam se divnih dana u na Filmskom festivalu u Herceg Novom, ljetovanja u Bečićima sa mamom i tatom, kada sam bila mala. Volim vašu lozu, vaša divna vina, vaše planine, čojstvo i junaštvo... Dakle, imam samo lijepa sjećanja.
U posljednjih nekoliko godina sve više radite u Srbiji, pa i u regionu, postali ste i članica BDP-a... Koliko je ovaj povratak iz Velike Britanije bio uslovljen nostalgijom za svojim jezikom i ljudima sa kojima se dobro razumijete?
KATIĆ: Stekli su se uslovi i došlo je pravo vrijeme za to. Bila sam otvorena za saradnju u cijelom našem regionu svih ovih godina, ali kada nijesi tu, onda nijesi ljudima ni na pameti. Mislim da je serija „Novine“, koju sam radila u Hrvatskoj, pokazala neku moju novu glumačku zrelost, neke nove nijanse, jer me ljudi uglavnom pamte iz filmova koje sam radila devedesetih godina. Ti filmovi se stalno repriziraju i svima sam ostala u tom sjećanju, a ja, kao i svi ljudi, rastem nekako, ili se bar trudim da napredujem. Mislim da je zbog toga serija „Novine“ bila vrlo važna, u smislu da podsjeti ljude na mene i da me pokaže u nekom novom svjetlu.
Publika i kritika su Vaš povratak jako dobro dočekali, pa kao da ste prirodno uhvatili priključak sa svim vašim ranijim ulogama ostvarenim u Srbiji i jednim dijelom u bivšoj Jugoslaviji. Koliko Vam to govori o ulozi i moći pozorišta i filma, posebno o pamćenju publike koja na neki način „s generacije na generaciju“ prenosi sve ono što je bilo dobro u našoj kulturi?
KATIĆ: Ja sam vrlo dirnuta svom ljubavlju koju sam osjetila kada sam ponovo došla da radim u regionu i svom rodnom gradu. Glumca bez publike nema. Kada vidiš da to što radiš komunicira sa publikom, da umiješ da ih dirneš, zamisliš, nasmiješ, nema ljepše reakcije na to čime se ja bavim. Sa druge strane, napravila sam malu grešku koja se lako dešava na našim prostorima, a to je da sam radila na više projekata paralelno, što je dovelo do toga da sam se jako umorila, pogotovo u mojim godinama, tako da sam sad na jednom velikom zasluženom odmoru i samo igram predstave u BDP-u. Zaista osjećam da mi je neophodno neko vrijeme da se posvetim sebi.
Koliko Vam je bio bolan taj, na neki način, prinudni odlazak iz Srbije 1999. godine i kada ste shvatili da bi Velika Britanija mogla da bude i Vaš drugi dom?
KATIĆ: Otišla sam nekoliko dana prije bombardovanja jer sam snimala jednu jako dobru englesku dramu „Ratnici“, reditelja Pitera Kuzminskog. Sjećam se audicije, kada sam reditelja upitala šta on zna o našem ratu. On je odgovorio: „Ovo nije priča o vašem ratu. Ovo je priča o našim momcima u vašem ratu“. U drami sam igrala muslimanku čijeg muža mobilizuju, on gine, a potom i ona gine sa djetetom. Sjećam se da sam stigla u Češku i shvatila da će se desiti bombardovanje. Zvala sam oca, koji nije vjerovao u to da će nas neko bombardovati na pragu 21. vijeka. Zvala sam i prijatelje, koji su već koristili internet i znali su šta nam se sprema. Meni sigurno nije bilo gore nego ljudima koji su bili u direktnoj životnoj opasnosti, ali svakako mi nije bilo dobro, jer sam se brinula i osjećala krivom što sam ja na bezbjednom, a sve što volim i svi koje volim su u drugoj situaciji.
Moja draga mama, koje više nema, umjela je da me rasplače pitanjima šta jedem, da li jedem supu, voće, a kroz telefonsku slušalicu sam u pozadini čula sirene. Radila sam sve da protestujem protiv tog rata, u Londonu, ali i u Beogradu na demonstracijama. Sve je prošlo, vratila sam se, svi su bili živi i zdravi, Bogu hvala. Onda sam shvatila da mogu da živim negdje drugo i da mi je taj novi početak bio uzbudljiv.
Šta je najvrednije što ste naučili živjeći i radeći u Velikoj Britaniji i Americi?
KATIĆ: Kod nas ne nedostaje ni talenta, ni zanata, ali mi se malo opuštenije odnosimo prema vremenu. Tamo svačije vrijeme mnogo više košta. Rekla bih da je u Velikoj Britaniji i Americi ključna karakteristika – disciplina. Nema toliko šale kad se nešto snima, prosto nije tako opušteno i zabavno kao što je kod nas kada se okupi dobra ekipa. Imaju prosto drugačiji pristup poslu.
Međutim, ta sloboda koju reditelj kod nas ima, malo ko to ima na Zapadu. Tamo je pisac najvažniji, dosta producenata ima glavnu riječ, puno ljudi ima mogućnost da nešto promijeni, sugeriše reditelju... Dakle, naši reditelji trebaju da shvate koliko su sretni što mogu da rade ovdje, jer je mnogo lakše na našim prostorima napraviti nešto što je pravi autorski projekat.
Zanimljivo je da ste bili jedan od vatrenih protivnika Bregzita. Je li se šta bitno promijenilo u britanskom društvu od izlaska te države iz Evropske unije?
KATIĆ: Jeste. Nije im bolje.
Pa, je li im gore?
KATIĆ: Gore im je i to u raznim sferama, od toga da, recimo, nema namirnica iz Evropske unije, koliko ih je bilo ranije. Drugo, djeca iz Velike Britanije ne mogu više da studiraju po fakultetima u Evropi, ne mogu da idu da žive bilo gdje drugo jer im treba radna dozvola, koju će sada teže dobiti. To mi je najbolnije, jer djeca ne treba da budu žrtve političke nepromišljenosti.
Dešavaju se i neke ružne stvari prema izbjeglicima, jer u Velikoj Britaniji trenutno flertuju i sa izlaskom iz Evropske konvencije za ljudska prava, što nije dobro. Jedino dobro je što mislim da su svi shvatili da su napravili grešku, te da im je sve bilo predstavljeno na pogrešan način. Mi bi, kao ljudi, trebalo da shvatimo da smo sigurno bolji kada pomaženo jedni drugima, kada učimo jedni od drugih, kada slušamo jedni druge, kada možemo da zaista udružimo sva naša znanja i talente i da se borimo da nam je svima bolje, a ne da svako bude sebičan, da misli da je bolji od onog drugog, da se stalno takmičimo... Zaista želim da vjerujem u jednakost, prave vrijednosti, da živimo u društvu gdje je građanin najvažniji, a ne bilo koja ideologija ili pripadanje nekoj partiji. Još uvijek sanjam.
Da li je Bregzit i neka vrsta posljedice uspona desnice u Evropi i svijetu?
KATIĆ: Sigurno jeste. Sa druge strane, ne mislim da bilo gdje cvetaju ruže. Mi stalno mislimo da je svugdje bolje nego kod nas, ali svuda je desnica sve jača i svuda su nerazumne podjele. Kao da ništa nijesmo naučili iz istorije.
Jednom prilikom ste podsjetili da u Velikoj Britaniji zakoni važe jednako za sve, a oni koji su na vlasti još uvijek su odgovorni ljudima koji su ih izabrali. Jeste li uspjeli da dokučite kako je britansko društvo došlo do tog nivoa odgovornosti?
KATIĆ: Možda je samo pitanje odgovornosti malo bolje riješeno, pa će, recimo, Boris Džonson zbog pravljenja žurke u toku pandemije odgovarati sigurno pred britanskim parlamentom, a možda i pred sudom. Ono što mi se sviđa je da ti možeš da podržavaš bilo koju partiju, ali ako ti se trenutno njihov smjer ne dopada, imaš pravo da glasaš za bilo koga. A kod nas imamo pritiske, što sa posla, što u vašim privatnim domovima kada vam kucaju na vrata i pokušavaju da vas usmjeravaju za koga da glasate.
Međutim, moramo znati da i u Velikoj Britaniji postoji korupcija, ljudi na vlasti rade stvari koje nijesu dozvoljene, ali samo snose ozbiljnije posljedice nego na Balkanu.
Jako upečatljivu ulogu novinarke ostvarili ste u odličnoj hrvatskoj seriji „Novine“ Dalibora Matanića, koja izuzetno realno i nemilosrdno skicira spregu vlasti, medija, crkve, korupcije i kriminala. Jeste li, učestvujući u ovom projektu, imali utisak da se bavite jednom vrstom hrabrog i otvorenog umjetničkog angažmana, koji bi svaki umjetnik, pa i novinar, trebalo da njeguje?
KATIĆ: Bila sam prvo toliko ushićena mogućnošću da igram tako jednu dobru i slojevitu ulogu. Znala sam da naš scenario dolazi iz pera Ivice Đikića, koji je fantastičan novinar i pisac. Mislim da danas jeste teško doći do pravih informacija, jer toliko postoji lažnih vijesti, senzacionalističkog pristupa zbog broja klikova i sve je to nekako nakaradno. Ne volim naslove tih tabloida, jer čovjeku može fizički da pozli ako samo pročita taj jezik i kada shvati koliko nas sve to truje, koliko je na jednom zaista primitivnom niovu. Ja to ni ne čitam, povremeno mi neko kaže da je izašla neka neistina ili budalaština o meni. Daleko im lijepa kuća, neka svako radi ono što zna najbolje, ali to meni nije ni novinarstvo.
Pretpostavljam da jako mnogo vjerujete u moć pozorišta i filma, jer ne biste se, u suprotnom, tim poslom ni bavili. Sa druge strane, da li vjerujete danas u moć novinarstva, u novinare?
KATIĆ: Vjerujem, kada pričamo o pravim novinarima, jer oni još uvijek postoje. Serija „Novine“ govori o tome da li je kraj, tj. da li pravo istraživačko novinarstvo može da preživi u ovoj eri isprepletenih interesa. Novinarstvo bi trebalo da pomogne u protoku pravih, istinitih informacija, a ne da pokušava da stalno formira vaše mišljenje.
Danas je jako teško znati odakle dolaze informacije, prosto smo bombardovani sa puno informacija od kojih najveći dio nije istina i plasira se u nečijem interesu, a ne zbog toga da bi mi na pravi način razumjeli šta se dešava.
Dosta je glumaca, umjetnika, pa i novinara, koji govore glasno protiv svih nakaradnosti naših političkih sistema i društvenih nepravdi. Neki zbog svojih stavova bivaju i šikanirani, progonjeni, prijeti im se, tabloidi ih napadaju i razapinju... Uprkos svemu, smiju li umjetnici i intelektualci ćutati i ko su njihovi prirodni partneri u toj borbi za bolje društvo i boljeg čovjeka?
KATIĆ: Ne bi smjeli ćutati, a prirodni partner za tu borbu je svako misleno biće koje želi da živi u društvu gdje je njegovo mišljenje, rad, doprinos tom društvu, poštovan na pravi način, svako ko vjeruje u jednakost svih nas, pravičnost. Sve su to ljudi koji ne dijele nikoga ni po rasi, vjerskoj pripadnosti, seksualnom opredjeljenju, koji razumiju da je naše ljudsko iskustvo mnogo veće od tih naših malih zaraćenih prćija. Naša građanska dužnost je da se borimo za bolje društvo.
Vidite li kod mlađih generacija upravo tu hrabrost i spremnost da konačno naprave otklon od tih obrazaca mržnje i poništavanja svih koji nijesu njihova vjera, nacija, politička opcija itd?
KATIĆ: Daj bože da su pametni. Vjerujem u mlade ljude. Žao mi je što se mi nijesmo otrgli i što ne možemo da im plasiramo nešto bolje. Zbog naše djece, nadam se da ćemo odbaciti sve te narative.
Čarobni su časovi pravljenja keramičkih posuda
Glumica Mira Banjac rekla mi je u jednom ranijem intervjuu: „Kada ne budem glumila, neću više imati ni zdravlje, ni život. Neću umreti, već uginuti kao biljka koja se ne zaliva“. Šta biste Vi bez glume?
KATIĆ: Ljepota našeg posla jeste u tome što godinama možete da se bavite tom profesijom, a Mira je jedan od najdivnijih primjera. Imala sam periode bez glume, kada sam bila samo majka. To me ispunjavalo, moram priznati, ali mi je gluma i nedostajala. Sa druge strane, ne želim da razmišljam šta bih ja bez glume.
Svi mi imamo više od jednog talenta u životu, pa dok god si otvoren da nešto novo probaš i dok znaš da cijelog života učiš, onda nijesi na gubitku. Upravo sam krenula na časove pravljenja keramičkih posuda, u Londonu, i to mi jako prija, čarobno je. Kad sam bila mlada, htjela sam da budem stolar, pa mi je moj ujak, koji je bio stolar, rekao da to nije posao za žene. A što ne bi bio? Tako da sam jako spretna sa rukama, praktična sam. Voljela bih da se bavim glumom cio život, a te periode kada se ne bavim, da ispunim stvarima koje će da mi hrane maštu i dušu.
