Upravo oni na sva zvona i s prvim kokotima pričaju kako nećemo više o prošlosti i prebrojavanju krvnih zrnaca i kako je budućnost za nas i naša perspektiva. Pomirenje i demokratija.
I baš oni,veoma perfidno i izuzetno smišljeno sve suprotno i organizovano rade. A Oni su vlast crnogorska po kroju i mjeri, šavu i rukavu srbijanskoga predsjednika svih do sada pokradenih izbora, tamo njima i nama s njima.
Puni sebe i svojih „pobjeda“ i to dan poslije Ibar-a za budućnost. Za Crnu Goru u EU, naši, tj. njihovi Rajo, Pipun, Ljaljo, Spajke et company,
koracima od sto milja vraćaju Jasenovac, Dahau, Mauthausen. I to kao odgovor na rezoluciju Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici.
I ponovo nekadašnje Miloševićeve podjele, Karadžićeva, Mladićeva i Šešeljeva zločinačka rabota i šapa na tuđe teritorije koju vjerno slijedi Vučić nacionale a crnogorski kokardisti u liku i (ne)djelu šefa crnogorskog parlamernta i šoto kuco čelnika koalicije, koji se samo imenom zovu demokratama i evropejcima sad i nikad, ga slijede i služe njegovom šporkom naumu.
Dakle, opet i po ko zna koji put pitanje ko prvi počinje kavgu među susjedima i ko bi da zavadi pa da se vadi, po staroj užanci, kako se zaboga Srbi i njihovi uslugari u Crnoj Gori samo brane i ne daju na sebe.
Čitavog života sa kompleksom bez prave istorije i tradicije remućaju kosti cara Lazara i oru njive kraljevića Marka, pa marširaju gardom kralja Petra, svojatajući Njegoša i Teslu, i Andrića i Ruđera Boškovića i sve velikane ovoga svijeta od Betovena do Mikelanđela. Od Aristotela do Pupina , i svi, ama baš svi su Srbi ili su srpskog porEkla. DEda im bio na solunskom frontu a babo na Dubrovačkom.
I taman su se izvidale konavojske, cavtatske, dubrovačke rane potonjega sramnoga pohoda na ovaj Držićev Grad (pod uslovom da i Marin Držić nije Srbin) . A ko zna, dundo Maroje svašta je mogao i prerušavao se i komedijao.
Izvinili se Crnogorci i tadašnja vlast i opozicija Dubrovniku i lično i diplomatski i vilom iz naroda koja s Lovćena kliče: oprosti nam Dubrovnče . I Morinjska se muka i bruka ublažila memorijalnom pločom na kojoj piše: Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni.
Da se nikada ne ponovi!
Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore i Ministarstvoodbrane Crne Gore.
Ovo im bode oči i ploču bi silom na sramotu da uklone. Kao i Meštrovićev mauzolej na Lovćenu, ali nikako latu od nazovi crkve na Rumiji, ni krstionicu na ostrvu cvijeća u Tivtu, ni krstače iznad Risna itd.To su njihovi strašni simboli i u to se ne smije tać.
A što je zapravo njihovo veliko , svijetlo i pravo? Koju ponudu oni imaju za svijet osim neprekidne krađe i kićenja tuđim perjem i rijalitijima velikog brata?
Sjetimo se. Zloupotrijebili su nekadašnju moćnu i časnu JNA, slavnu i priznatu vojsku u drugom svjetskom ratu koja se borila protiv fašizma. Ustavom iz 1974. centri moći ostali u Beogradu na osnovu čega su napali Vukovar devedesetih godina i zloupotrijebili i srušili slavu i autoritet JNA, u čijim redovima su Crnogorci ponijeli najveći teret. Uostalom, kao i uvijek kroz istoriju i bojeve.
„Jer boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka“.
Crnogorcima srca nikad nije nedostajalo i za sebe i za druge. Pokazala su to i Pljevlja i Grahovac i Mojkovac i Martinići.
Zna to i veliki brat rijaliti zemlje i mali klovnovi njegovi sa folk plastičnim pevaljkama, naricaljkama, voditeljkama i starletama.
Znaju to naravno i ono malo časnih i poštenih, obrazovanih i ispravnih Srba koji ne mogu sa rogatima. Onih koji poštuju crnogorsku pamet i snagu, čojstvo i junaštvo.
Onih koji ne vrte prasad i jagnjad uz pivo i tranzistore do daske na miločerskoj plaži i koji se zbog takvih srame.
A Crna Gora moja, prava i jedina, sa pravima i čistog obraza borila se i krvarila zbog svakojega zla i osuđivala svaku muku i pogrom i Jasenovca i Srebrenice, i Dahaa i Mauthazena i Šumarica i Dubrovnika. I u ovom nevremenu i neveri stala na Belveder da zoru dočeka budne svoje mladosti, ne dozvoljavajući crnim zloslutnicima da džadom i otvorenim pravim putem do cetinjskoga manastira stignu.
Mogli su samo kao čavke crne, onako s neba slećet i stropoštat se na crnogorsku zemlju, omraženi i nepozvani.
Čelom do sunca za slobodu znala je moja Crna Gora i pronaći će put ponovo. Jer svjetlost njezina obraza mora sjati!
Kavgadžije će ipak biti provaljene i kod evropskih čelnika, od kojih bi neki da zažmure. Ali na sreću, ne svi.
