Društveno-istorijska isključenost inicirana i održavana djelanjem lažne svijesti osnova je ideoloških manipulacija. Već se, zapaža Manhajm, kod Makijavelija nalaze osnovne ideje ovakve političko-ideološke doktrine: elan velikog vođe, „realizam“ koji „demistifikuje“, sociološko-psihološko-propagandna tehnika kojom nastoji da „ovlada dušama mase“ koju duboko prezire, kao i tendencija ka dezintegraciji istorijskog plana kojoj je pridružena teorija o neophodnosti neposredne akcije.
U procesima preobražaja modernih društava u kojima nastaju otvorene krize, i u kojima, prema Manhajmovoj formulaciji, evolutivni put povremeno iznevjerava a pojedinac je izgubio svoju identitetsku orijentaciju, lako može da dođe do „trenutnih tvorevina“, lako može da se stvori masa i otvori mogućnost uspostavljanja diktature. U ovakvim „eruptivnim trenucima“ društveni kontekst je neminovno prožet dubinskim slojem iracionalnog koji je u osnovi aistoričan i racionalno nepojmljiv. „A odavde se“, kaže Manhajm, „pruža pogled ka onoj sferi koja je, bar do sada, potpuno neistorijska.
To je sfera sasvim potmulih vitalnih instinkata, koji u svojoj vječitoj jednakosti leže kao podloga pod svakim istorijskim zbivanjem i koje, duhom i interpretacijom, doduše, nikad ne možemo shvatiti, ali kojima na spoljašnji način možemo zagospodariti putem odgovarajuće tehnike“.
Između ove dvije krajnosti neistorijskog i nadistorijskog nalazi se ono što je shvatljivo i pristupačno razumu, ono što je strukturisano, racionalizovano i oblikovano umjetnički ili na neki drugi način. Nastojeći da demistifikuje veliku privlačnost fašističko-aktivističkog doživljaja i strategije Manhajm uviđa da se njena tajna krije u činjenici da je ovdje cijela sfera mišljenja manifestovana kao igra iluzija i svedena na paradoks: iako je sposobno da u obliku „mitova“ podstakne mase na djelo, ovakvo političko mišljenje je nesposobno da objasni političko polje ili budućnost.
Ovaj paradoks vidljiv je i u aktuelnoj međuigri „ruskog“ i „srpskog“ sveta. Naime, ideološka infekcija je u svom punom kapacitetu opet među nama i manifestovana upravo masovnim posrnućem „vitalnih interesa“, gotovo hipnotičkom sklonošću ka dobrovoljnoj isključenosti iz svijeta „spolja“, masovnom žudnjom da se bude dijelom represivnih ideoloških bastiona u kojima je, zapravo, kažnjivost za izgred (riječju ili djelom) iz organicističkog jednoumlja - jedina izvjesnost.
Ovaj paradoks oličen je i u činjenici da stotine hiljada Rusa panično bježe iz „ruskog sveta“ dok, istovremeno, ka njemu hrle ideolozi i sljedbenici „srpskog sveta“. Prema tekstu Anastasije Bucko, koji je aprila 2022. godine objavljen u Deutsche Welleu, ,,tačni podaci o broju osoba koje su napustile Rusiju nijesu dostupne, ali jedno je jasno: u roku od pet sedmica nakon početka rata, Rusija je doživjela najveći egzodus od Oktobarske revolucije. Pretpostavlja se da je zemlju napustilo nekoliko stotina hiljada ljudi. Neki izvori čak spominju brojku od preko milionljudi.
Veoma je teško dati preciznije podatke, budući da za najvažnije zemlje u koje ljudi odlaze, poput Gruzije ili Armenije, Rusima nije potrebna viza. Brzipovratak ovih ljudi izgleda teško ostvariv budući da je Vladimir Putin sve one koji su napustili zemlju opisao kao ,,izdajnike nacije“ i proglasio ih državnim neprijateljima.
I u Crnoj Gori i u Srbiji, odupiranje ovoj infekciji postalo je prilično rizično, čak i kažnjivo, jer se sve češće imenuje kao otpadništvo, izdajništvo i posljedica poslušničkog odnosa prema tzv. „Zapadu“, od koga je oduvijek dolazilo i još uvijek dolazi svako zlo. Protekle sedmice, Crnogorski PEN centar oglasio se povodom poziva Neli Savković-Vukčević, poslanici DPS-a, da dođe na informativni razgovor u podgorički Centar bezbjednosti zbog teksta u kojem je iznijela svoje mišljenje o radu Udruženja novinara Crne Gore.
U njihovom saopštenju javnosti je, između ostalog, navedeno da je najnoviji slučaj poziva na policijsko saslušanje Nele Savković-Vukčević, članice Crnogorskog PEN centra, povodom njenog javno iznijetog stava o Udruženju novinara Crne Gore kao produženoj ruci Putinove maligne politike na Balkanu, potvrda da je taj uticaj u Crnoj Gori metastazirao do krajnjih granica. ,,I ne samo to, taj je poziv na saslušanje – osim što je pokazatelj zastrašivanja i suzbijanja slobode govora i mišljenja – pokazatelj da crnogorske institucije više i ne kriju da rade u sprezi sa proruskim strukturama kojima je cilj skrenuti Crnu Goru sa kolosijeka EU i evropskih vrijednosti“. U međuvremenu, policija je odustala od najave da će uzeti izjavu od Nele Savković-Vukčević, ali je, ne samo u crnogorskoj javnosti, ostao gorak ukus pokušaja ograničavanja slobode mišljenja i govora.
Zajedno sa ostrašćenom političkom iluzijom ,,ruskog“ i njemu po svemu bliskog ,,srpskog sveta“, u naše se egzistencije sve ubjedljivije vraća nadrealna ideološka sfera u kojoj princip sankcionisanja, čak i za izgovorenu riječ, postaje - realna izvjesnost.
