Autorka je govorila o svom književnom stvaralaštvu, prevođenju i naučnom književnom radu utemeljenenom u italijanskom jeziku i književnosti.
Istakla je da svako umjetničko stvaralaštvo vjerovatno jeste jedan vid bijega od spoljašnjeg u neki unutrašnji svijet, međutim, da taj put ne vidi kao jednosmjeran.
“Smatram da je taj bijeg cikličan. Da je poezija bijeg od svijeta, samo privremen, kako biste se okrijepili i jači i drugačiji ponovo vratili svijetu kome ipak primarno pripadamo. U tom smislu je poezija možda poput neke vrste životnog goriva koje vas pokreće i omogućava da nastavite.”
Kako je kazala, u ranim fazama, za nju je pisanje poezije na italijanskom imalo dodatnu funkciju neke vrste eskapizma, jer se pisanjem na stranom jeziku štitila od mogućih pitanja ljudi oko sebe i suočavanja sa temama koje su joj tada bile u fokusu - što je, kako je primijetila, donekle, moguće i bijeg od sebe.
Razgovor sa autorkom vodila je Valentina Knežević, koja je ocijenila da poeziju Desanke Jauković odlikuje duboko lirski izraz, introspekcija i refleksivnost, kao i otvaranje najsuštinskijih pitanja čovjekovog postojanja i njegovog položaja u svijetu.
Kao jednu od odlika ove poezije istakla i ulogu naslova, koji kontekstualizuju pjesme i širi nivoe značenja, poput pjesme „Ja o umjetnosti ništa ne znam“, koja posredno otvara pitanje o prirodi i ulozi umjetnika.
Napisana na italijanskom jeziku pod naslovom Io non mi intendo dell'arte (Ja o umjetnosti ništa ne znam), ova pjesma, prvonagrađena je na međunarodnom konkursu Il Parnaso, u sekciji za eksperimentalnu destruktralističku poeziju.
Riječ je o konkursu koji se u Italiji organizuje već petu godinu, a koji promoviše savremeni pjesnički izraz na italijanskom jeziku i nova formalna i sadržinska rješenja za kojima traga pjesnik XXI vijeka.
Desanka Jauković je čitala svoje pjesme na italijanskom i njihove prevode na crnogorski jezik. Kako je kazala, slaže se sa stavom da je svaki jezik novi pogled na svijet, te “da ima i ulogu neke vrste filtera kroz koji se svijet posmatra, a koji nekad kad stvarate na maternjem jeziku jednostavno izostanu ili ih ne nalazite”.
Naročito je istakla razlike u tonu pjesama koje je u istom periodu pisala na crnogorskom i na italijanskom jeziku, primjećujući da su one na našem jeziku dosta pesimističnije dok pjesme nastale na italijanskom, posebno iz perioda osnovne i srednje škole, nose dosta vedrije tonove.
Kada je to prvi put uočila, kako kaže, nije mogla sebi da objasni razlog, ali je potom, čitajući šta o uticaju jezika na naše raspoloženje kažu i psiholingvisti, pronašla da je zapravo dokazano kako slušanje određenih stranih jezika poboljšava raspoloženje, a italijanski je u tom smislu u samom vrhu kao izuzetno melodičnan jezik.
“Većina riječi u italijanskom završava se na samoglasnik i to u poeziji dodatno doprinosi slojevitosti teksta, odnosno i sloju zvučanja koji je u poeziji važniji mnogo nego u prozi. A osim toga, kada učite neki strani jezik vi poprimate i određene ne samo lingvističke nego i kulturološke kodove i uranjajući u kulturu tog jezika i zemlje ili zemalja u kojima se on govori, iako je to možda i na nesvjesnom planu, vi se sigurno mijenjate i postajete bogatiji”, zaključila je autorka.
Na odsjeku za italijanistiku Filološkog fakulteta u Nikšiću Desanka Jauković završila je osnovne, specijalističke i magistarske studije, a trenutno je na doktorskim studijama iz oblasti italijanske književnosti na Sveučilištu u Zadru.
Piše poeziju na italijanskom jeziku i prevodi poeziju sa italijanskog na crnogorski jezik, kao i naše pjesnike na italijanski. Pjesme su joj objavljene u brojnim italijanskim književnim časopisima i antologijama i nagrađivane važnim priznanjima na književnim konkursima.
